Po vama smo svi mi »lejm«. A vi ni ne znate što je »lejm«. Dajte si više zguglajte neš’!I da ne bude da je neko lijen, zaguglalo se što je »lejm«. Dobro, trebalo je tu male pomoći ljudi koji silom posla moraju znat što je lejm, a kad se došlo na internetsku stranicu koja pojašnjava internetski sleng kojim mladost komunicira, ispade da lejm hoće reć’ da si glup i neoriginalan.

   Da nije umirovljeničku stranku vladajuće koalicije kosnula tv-reklama austrijskog teleoperatera zvanog VIP, propagandna poruka zbog koje su, točku po točku, novoj mladeži pobrojali zbog čega će ih to starost pitati gdje im je mladost bila – ne bi se nitko ni bavio sleng-bulažnjenjem u ušminkanoj reklami, neinteligentno lansiranoj u doba kad gola guzica u Ćorluke i Lovrena vrijedi više od stotinu povoljnih mobilnih tarifa. Ali, generacijski reklamni rat je otvoren, i nije bilo druge nego pogledati o čemu se tu radi. A tamo, u reklami, sve neka antipatična lica, hrpa mlađahna svijeta što se trudi natjerati gledateljstvo starije od 16 da promptno gasi televizor. Jer, u svih je aktera tog začudnog obračuna mladeži sa starcima koji ne razumiju ni što je »lejm«, mrki pogled i zloslutna neka odlučnost da zgaze sve pred sobom što miriše na starost. Ako je cilj autora bio biti nesimpatičan, onda je ovo uspjela reklama.

   – Znam zašto vam idemo zna živce, zato što smo mi mladi, a vi niste – kazuje mladost iz reklame.

   »Idiot« na glavi

Ne treba imati sto godina, pa da nakon ove nazovi provokacije stjerate mladunče gdje mu je mjesto, a onda ga musava priupitate gdje to, svega mu, počinje starost. Je li star onaj s 30, ili onaj sa 40, je li star, recimo, Ivica Olić dok mator zabija neke tamo golove, ili je samo malo stariji od Rebića, koji ulazi u igru sa željom da zabije i on koji gol. Gdje ćemo smjestiti ove niš korisne od 40, u stare ili mlade, u one koji su spremni platiti mulariji ekran da po njemu tipkaju, ili u one koji još uvijek plaćaju račune na pošti, preplašeni internet bankarstva. Netko je tu, sve se čini, gledao i previše distopijskih filmova dok danas dijeli staro i mlado, a sutra tko zna koga i po kojoj osnovi. Budućnost nam je, bit će, zakucala na vrata.

   – Manageri moji, sinoć dok mi je na glavu padao »Idiot« – ona knjižurina koju mi je oporučno ostavila stara baka, a ja je, dakako, nikad otvorio nisam, pala mi je napamet i sjajna ideja!

   Uopće nije nemoguće da je baš tako bilo i da će tako biti, da je našeg brand managera iz marketinške agencije budućnosti ideja doslovno lupila po glavi, da mu se iz čista mira ukazala potreba da na ciljanu skupinu navali tako što će joj dati prostora za pljuckanje onih što istu tu ciljanu skupini kruhom hrane. Objasnit će on mladosti kako ih to svijet vidi, onda im dati pravo glasa u jednominutnoj reklami, a prodaja nikad jeftinijih impulsa skočit će u nebo na krilima generacijske borbe. Kreativni direktor i brand manager brzo su se dogovorili – klinci moraju biti izrazito odbojni, da vas jeza lovi od same pomisli što bi se moglo desiti ako im ne udovoljite, stari i niškorisni. Pritom je dobro da na leđima vukljaju skejt, da izgledaju moderno.

   Nogometna lopta primjerice, ne dolazi u obzir, ona bi sve iskompromitirala, jer nužno je potrebno da ni mladunčad iz reklame ni u ludilu ne izgleda imalo nalik na svoj roditelje. Community manageri su skočili na društvene mreže na bi li ciljanoj publici, onoj koja će već sutra cmoljiti starcima da im daju kunu, dvije, objasnili što to zapravo starci o njima misle. A onda na scenu stupa copywriter, sretan što i opet ima priliku osvetiti se očajnim štreberima koji su naivno vjerovali da u čitanju debelih knjižurina ima draži. On je znao da sve stane u tri riječi. Eto mu prilike konačano svijetu poručiti: »Samo nam je do zabave? A vi ste samo, kao, čitali ruske klasike!«

   – To je to – vrisnuo je onaj kojem je »Idiot« pao na glavu.

   Na brvnu

Sad su se već i account manageri bacili na posao. Sve se odvija hipsterski brzo, onako kako hipsterski golman Meksika brani neobranjivo. Pjevuše se slogani budućnosti, zvižduće song, uvjerava naručitelj kako mladost baš to hoće, a naručitelj ne sumnja kako prodaja može samo rasti ako su mladost i starost na brvnu pa se obračunavaju tarifama, umjesto odgojno-obrazovnim metodama.

   – Mi smo mladi, a vi niste! Vi niste. Netko vam je to morao reći – ori se agencijom.

   I sva frustracija ide van; ona zbog potplaćenosti, ona zbog nemogućih zahtjeva u naručitelja, ona zbog nerazumijevanja okoline, ona zbog nesretnih ljubavi i lošeg seksa, ona zbog života sa starcima u 30-toj jer se nema muda proviriti glavom van u svijet u kojem jedan dodir po ekranu mijenja sve. Još samo jedan PPM – pipiem – post production meeting – i to je to! Čista sreća!

   I bi reklama! Reklama koja je možda samo loša reklama, a možda je i dokaz da su nas krivo učili i da nam potomstvo valja drugačije učiti. Jer, nije ovo pitanje ni starosti ni mladosti, ni dizanja starijima u tramvaju, ni lijenosti ni radišnosti, ni vječne netrpeljivosti mladih i starih. Nije ovo ni kritika ruskih klasika, ni konačan pokop čitanja kao takvog, čitanja bilo čega što ne stane u tri, maksimalno četiri slova. Nije onom brand manageru »Idiot« tek tako pao na glavu. Zna on da se ovo sa svih strana traži i da pravu istinu u cijeloj toj papazjaniji progovara samo ono djevojče, ljutito k’o da joj je ovaj čas tramvaj pobjegao pred nosom.

   – Nemam plana. Kao da ste ga vi imali. Sigurno neću raditi u istoj firmi cijeli život! –

   Bome, u pravu je! Plana da se normalno školuje, zapošljava, stari, umire, kao da nikad i nije bilo, a sigurno ga više nikad neće biti. Nema plana, nema posla za cijeli život i nema posla uopće, nema solidnih tvrtki, nema radničkih prava, nema izvjesnosti, nema budućnosti. Ali je poželjno mijenjati firme i firme, lutati od nemila do nedraga, veseliti se outsourcingu. Nema bravara, tokara, varilaca, ali ima brand managera, a oni od silnog posla i nemaju, realno, vremena za ruske klasike.

   – Kampanja nam je totalno cool – jamačno se tipkanjem dojavljivalo kolegama nakon uspješno obavljenog posla.

   Prije će bit da je kampanja totalno »lejm«, »lejm« koliko je »lejm« to što smo stari sa sve manje godina, sve ranije zreli da nam poruče kako nam je netko odavno to trebao reći. Samo, djedica Olić još uvijek zabija golove, a skejt kao modni dodatak još je uvijek od lopte miljama daleko, makar danas loptu po bunjištu gurali sve sami spornoseksualci. Tako mi tristo golih amazonskih stražnjica, dobro je da je barem tako, još malo dok ne bude posve nikako.