Taj »nakaradni« socijalizam ili je perfidno mislio na sve, ili su mu se događale najveće omaške na svijetu. No, bila greška ili namjera, činjenica jest da je u jednoj našoj maloj uzmorskoj metropoli socijalizam dao da jedno kraj drugog dišu osnovna škola nazvana po herojski preminulom narodnom heroju, i crkva čije su procesije vazda bile spektakl.

Na jednu stranu školska zgrada, na drugu crkvena, a u sredini igralište za nogomet. Taman da se stanovništvo uredno mingla amo i tamo, djeca pogotovo. Jer, gušt je bio zaigrat nogomet na širokom igralištu, ma je još veći gušt bio zaigrat na male branke po izlizanom kamenu pred crkvom. Tu su pristup imali samo znalci, stariji momci i ona dva tri fratra kojima ni mantija nije bila zapreka da haklaju k’o veliki. Bilo su ti fratri, stasali za socijalističkog mraka, vrsni malonogometaši, pa još žestoki navijači ugledanog kluba iz te iste male uzmorske metropole. Pričalo se, štoviše, da se u crkvenim prostorima navijački barjaci šivaju. Elem, divan je to bio neki suživot društva, ideologija i športa, idila prava da ne bi sitnice. Imala je crkva i povrtnjak, kaskade u kojima su rasli pomidor, krastavac, blitva i kojekakva druga čuda, a imala je i starog strogog popa koji je volio bilje i više nego je mrzio nogomet. Zid između igrališta i crkvenih vrata bio je za nijansu prenizak. Šutneš loptu punom, a ona ravno na kukumar!

   Jednom, dvaput, možda tri, prije nego mrki fratar povrtlar ne zaplijeni mantel buvel. Koliko je lopti ostalo u njegovu zatvoru za kožne mješine, nitko živ ne zna, ali se zna da je u jednom trenu, možda i zbog tih lopti, nestalo fratra koji je barjake navijačke šivao. Zašto se crkva riješila navijača, a ostavila vrtlara, dječurlija se i nije previše pitala, ali su tad za vazda naučili da je glava od kupusa jača od lopte.

Udariti blagoslovom

Da je glava kupusa jača od Brazuce, i da tu ni Bog ne može ništa, jamačno pojma nisu imali naši nogometni reprezentativci i reprezentativno čelništvo kad su, skockani po posljednjoj modi, otišli prije Brazila u posjet duhovnom vođi Josipu Bozaniću. Malokad se kardinala dalo vidjeti toliko razgaljena, a je li to bilo zbog toliko lijepa svijeta što mu je nahrupio u dvore, ili zbog njihova uvjerenja da samo blagoslov nogomet spašava, ne zna se. K vragu, laskavo je to kad ti šef HNS-a zvan Davor Šuker »znakovito« kaže kako su navratili po blagoslov uoči puta u Brazil gdje živi 200 milijuna katolika.

Bit će da je pjesnik htio reći kako će na 200 milijuna katolika, naših tri, četiri milijuna isto katolika, udariti pa makar blagoslovom, jer je taj naš blagoslov ionako jači od moći u, recimo, Mandraka mađioničara. Laska je to, makar sada dragi Bog bio u velikim problemima kako se ponašati kada 12. lipnja u Sao Paolu nekih 200 milijuna njihovih i skoro četiri milijuna naših iz svih grla zagrmi – pomozi Bože! Svi njegovi, a on se mora dat na jednu stranu! Spasit nas može samo luda sreća da Brazilci po svoj blagoslov, u svog nekog Bozanića nisu ni išli. Selektor Kovač reče kako je on i većina reprezentativaca, uvjeren da će im blagoslov dati dodatnu snagu da dostojno reprezentiraju domovinu i pruže radost hrvatskom narodu. Većina!? Da je znat koja je to manjina, sunce joj kalajisano! Kako ih je samo detektirao, zašto ih trpi, hoćemo li ih znati prepoznati kad zbog njih sumnjičavih blagoslov ne odradi svoje, ili će se sakriti slijedeći upute monsinjora koji reče: »Kad budete držali ruku na srcu kod intoniranja hrvatske himne, znajte da je cijela Hrvatska uz vas.

Onaj tko želi dobro hrvatskoj domovini treba navijati za Hrvatsku na Svjetskom nogometnom prvenstvu.« Sve što je raditi pravom Hrvatu za trajanja Svjetskog prvenstva, stalo je, manje više, u tu rečenicu. Da uostalom drugih i drugačijih Hrvata i ima – recimo onih koji s popima nisu u dobre otkada su im grabljama probušili vrijednu kožnu nogometnu relikviju – već bi mi za njih čuli. Ne čudi stoga što su »Vatreni« Bozaniću dali dres sa brojem deset. Plemeniti fantazist i ne zaslužuje drugo do li desetku, sve da nikada nije na nogu napravio više od tri. Desetka se ne daje samo za dribling i vic, desetka se daje i za duboko promišljanje. Zato je logično da su reprezentativci dali kardinalu i šahovsku tablu s hrvatskim motivima, pa da snagom vjere i hrvatskih motiva upravlja na daleko formacijom 4-4-2 ili 4-4-3.

Klanjanje balunjera

Nakon odrađenog sred Kaptola, stručni stožer mirno je mogao kazati kako je odrađeno baš sve. Prvi hrvatski predsjednik nije više među nama da potapše »Vatrene« kakvom spomenicom zasluga za narod, a ovo predsjednika što su poslije došli ionako o nogometu znaju malo i zanima ih znatno manje nego sviranje i lobiranje. Sreća je stoga da ima duhovnog vođe, jer što je balunjer ako se nema kome pokloniti, jučer predsjedniku, danas kardinalu, a sutra kad nas preuzme neka intergalaktička sila može i vrhovnom Heklancu s Heklantaura.

A premijer!? Zašto njemu mu nisu dali dres, zastavicu i šah? Pa, nisu Slavko Linić da ga ne vole. No, ako neće oni njemu, on će mudro k njima, po dres i zadovoljštinu. Odazvat će se zovu brazilske predsjednice, otići tamo gdje bi svako pošteno muško, a bome i žena, otišla istog trena da mu se ponudi, ma koliko ga ukućani zbog toga ne voljeli. I kako će Bozanić biti uz vatrene izdaleka, tako će premijer biti uz svoj narod izdaleka. A vatreni će letjeti terenom uvjereni, baš kao i kardinal, premijer i Drago Ćosić, da bi prolazak u drugi krug bio sjajan lijek za napaćenu zemlju! Da nije hereza, dalo bi se parafrazirati – tko nas to napati! Bilo kako bilo, povijest uči da je glava kupusa jača od okrugle kožne mješine. Što, pak, glave kupusa skupljene na gomilu čine nogometu, zna samo onaj gore koji se zadnjih dana ne može obraniti od Bozanićevih usrdnih poziva. Inače, kad je vidjela u dnevnicima kako Bozanić dijeli nogometni blagoslov, stara mati se u čas prekrižila. Ili joj je došlo milo od tolika lijepa svijeta, ili se sjetila sina antikrista koji joj unuku ni na vjeronauk nije dao. A tromeđe škola-crkva-igralište ima i danas, ali nema ni branki, ni kupusa, ni nogometa. Nema to tko više blagosloviti.