Vikend u metropoli, poglavito ako vrijeme na kišu daje, nije loše ubiti i posjetom Muzeju grada Zagreba. Ima tamo svega, od okova kojima se discipliniralo kmetove i »vještice«, preko instrumentarija iz starih zagrebačkih frizerskih salona, pa do recimo onog sjajnog Oscara što ga je Surogat Dušana Vukotića s pravom zaslužio.

   To je onaj stalni postav. U potkrovlju je ovih dana izložba fotografija drage i vješte Slavke Pavić, a u prizemlju, za nula kuna, je izložba proizišla iz projekta Zagrebački kvartovi. Projekt je to, kako su to lijepo sročili njegovi idejni tvorci, istraživačkog karaktera, ali s istaknutim društvenim pristupom, što hoće reći da se u izradu izložbi svakoga kvarta nastoji čim više uključiti i njegove stanovnike. Aktualna kvartovska izložba bavi se poviješću Maksimira, čiji je ubrzani razvoj započeo 1900. godine kada je Maksimir pripojen Zagrebu. Izložba nije velika obimom, ali sve tu pršti od simbolike, dakako ako je želite vidjeti. Poglavito pršti kada iz požutjelih fotografija i popratna teksta shvatite kako je u malo više od stotinu godina ni od čega niknulo svačega, da bi se to svašta i opet pretvorilo u ništa, samo što tog ništavila više i nismo svjesni.

   Na izložbi, naime, i spomen na obrtnike koji su kvart činili kvartom, na one poduzetnike za kojima sada tako vapimo, na tvornice koje su se zvale Patria, Fotokemika, Lipa, Radioindustrija Zagreb. Gledaš stare televizijske prijemnike RIZ-ove pa ti dođe da se pitaš – što je ostalo!?

Zimmer frei trend

Onda vitrinu dalje vidiš što je ostalo, ostao je Kraš ali taman takav da ga jedino uz Nadana Vidoševića i njegovo životinjsko carstvo možeš vezati, a ne uz Bronhi i onu njegovu kako se lakše diše. Ostao je Dinamo, ali ne kao primjer nogometa pa još dobrog, već prije kao primjer poduzetništva za ovo naše stoljeće, za ove naše navike, za ove naše privatizacije, za ove naše tajkune. Mladost, dakako, sve to ne dotiče, možda im je tek od negdje poznata ona replika velikih gradskih satova što ih i dan danas održava ista urarska obitelj Lebarović. Oni stariji, međutim, najduže stoje kraja fotografije posve nepoznatog čovjeka koji zajedno sa svojim suradnicima pozira pred svojom radnjom. Njegovo ime slabo je znano, pa se brzo i zaboravlja. No, zato se pamti da je na slici obućar, da je njegova radnja brzo privukla i druge obrtnike u ulicu, da je zapošljavao preko dvadeset radnika. Na njima radna pregača, na licima neki davno viđen ponos što preživljavaju od vlastitog djela. Na dnu fotografije i obavijest da je radnje nestalo temo negdje 70-ih. Da je bilo pameti bio bi to već tada znak da je radništvu, da je obrtu, da je poduzetništvu, da je pregači, da je trlišu, da je kombinezonu već, ili tek što nije, odzvonilo.

   U svakom slučaju, netko s izložbe izađe sjetan i nujan, a netko ravnodušan kakav je bio i kad je u muzej ušao. A malo dalje, bliže gradskom centru, scena kakvih je i u Zagrebu sve više. Ona vuče za sobom preteški kofer na kotačićima. On se s njom srdačno pozdravlja na sasvim pristojnom engleskom, da bi svatko krenuo na svoju stranu, ona put kolodvora, a on natrag u vežu iz koje su zajedno malo prije izišli. Imaju, i on i ona, tu negdje oko trideset. Oboje su dio trenda koji se pretvara u jedini izraz poduzetničkog žara u nas, trenda iznajmljivanja svega što se iznajmiti da, trenda od hostela, od soba, zimmer frei trenda. Nije to više samo uzmorska ekskluziva, to je danas jedino što se nudi, može i hoće. Danas je zgodana dečko u roza majici što ispraća mladu turistkinju iz dalekog svijeta, valjda pandan onom zgodnom obućaru koji je sjao od ponosa dok su ga fotografirali kao primjer iznimno uspješna poduzetnika. Samo, neka nas grom iz vedra neba ovaj čas zvekne po glavi, ako je to isto. Da je, ulaz do iznajmljivača bio bi kakav pogon ili makar kakva tvornica dobra alkohola.

   A još malo dalje od metropole je Karlovac.

   – Meni, nekako, Karlovac nije lijep – veli jedna desetogodišnjakinja.

   – Zašto!? – pitaju je roditelji, pa krenu objašnjavati i ono o četiri rijeke, i kako je centar baš lijep, svašta nešto uglavnom o povijesti i možebitnoj budućnosti.

Ubili smo 1. maj

– Ali, sve te tvornice, pa još napuštene. Nije mi to lijepo! – ne da se, međutim, curetak.

   I to je to, nije lijepo. Tumačiti koliko je dragosti bilo u ćaćinoj nedjeljom ispeglanoj radnoj odori i nema smisla, pokazivati internetske stranice Radio Sarajeva na kojima je u ime praznika rada bila i karta bivše tvorevine a u njoj načičkani amblemi tvornica i njihovih proizvoda i nema smisla, čak ni pozivanje na vonja od graha s kobasicom da roštiljanje kao takvo ne spominjemo i nema više smisla. Ako se u nas i ne proizvodi, već se negdje proizvodi, a ekrana na »tač« ionako će vazda biti baš kao i koji krevet pod guzicom da ga, kada voda dođe do grla, utrapimo sirotoj turistkinji što je navratila iz daleka. Tek se može – vlastita gušta radi, a ne prosvjetljenja omladine – zapjevati stih iz one radničke s tek neznatno promijenjenim tekstom, onaj; podignimo u vis čela, mi junaci rada svog, naša biće plaća cijela, da nam živi, živi rad! I to je to. I nije više lijepo, to što se traži plaća cijela.

   Bilo kako bilo, ubili smo još jedan Prvi maj. Turska policija je u Istanbulu suzavcem i vodenim topovima udarila po demonstrantima, slično je bilo i u kambodžanskoj prijestolnici Phnom Penhu, 80.000 ljudi marširalo je u centru Moskve povodom Međunarodnog praznika rada, a upravo čudesno zvuči da je više od 27.000 prosvjedovalo u Tokiju tražeći veće plaće i više radnih mjesta. I u nas je sve bilo puno »simbolike«, pa su se sindikati vođeni vazda istim bezidejnim i dobro stavljenim sindikalistima bukvalno slikali na Radničkoj cesti. Šime Strikoman okinuo je milenijsku fotku. Boljeg dokaza da smo propali ne može biti.

   A dok je Strikoman s visoka škljocao zadnji škljoc u radnički kovčeg, na Gornjem gradu, tamo gdje je i izložba o Maksimiru, sve je bilo puno turista, ma su muzeji mahom bili zatvoreni. Zato su trgovine bile širom otvorene, trgovine i privatni smještaj. Zemlja sa četiri milijuna i sitno silom priučenih ugostiteljskih djelatnika, ide dalje. Radništvo je u nas Prvog maja bilo »živo« samo u maratonu radničkog filma na HRT3.