Osamsto sudionika za 150.000 novih radnih mjesta. Ili je u pravu ona tiskovina koja je izvijestila da će najjača oporbena stranka, čim dođe na vlast, otvoriti ipak i samo 80.000 radnih mjesta. K’o da je važno. Odnosno, važno je koliko recimo i tlapnja o nizinskoj pruzi, taj naš nedosanjani san koji se na ovim prostorima obećava lakše nego bračnu vjernost. Nizinska pruga i nijedna druga! A doba radnih akcija daleko, a financija nigdje. No, spajanje sjevera i juga, istoka i zapada, taj naš bogomdan geografski položaj, ta naša zeleno-modra brazda i to što smo mala zemlja a veliki integrativni faktor, vazda je to zvučalo i zvuči baš lijepo. Kamo sreće, ma dok se narod sprda sa željeznicom, zlurado joj želeći kraj žarom kojim se želi da i susjedu konačno crkne krava, govoriti o pruzi koja će graditi nas dok mi gradimo nju tek je tužna humoreska. A kazivati kako će stručnost i rad biti kriteriji za plaće u javnom sektoru, dok će se politika maknuti iz javnih poduzeća da bi mjesta bilo za stručni kadar je bezobrazno. Bezobrazno kad to spominje društvo koji je taj lijep narodski običaj da se o svojti brine, kroz godine razradio do perverzna savršenstva. Jest, lijepa je to mantra koju vazda nanovo ponavljaju sve stranke, ali je toliko u nas obezvrijeđena da i zastupnik Bundestaga mora vođi oporbe kazivati, pred 800 ljudi, kako se ne smije rođake zapošljavati u javnoj upravi. Mogao je to, dakako, kazati i garnituri koja je na vlasti, mogao je stati na bilo koji gradski trg i to vikati na glas, ma ništa se promijenilo ne bi. A i kako će kad je cijeli taj nakaradni naš stranački sustav taman takav da iskaznica vrijedi samo uhljebe radi. Zato je tih 800 HDZ-ovaca okupljenih da bi bistrili ekonomski napredak ove zemlje, nakon svega što je politika u nas za sobom svih ovih godina ostavila, više nalikovao gorkoj grotesci nago ozbiljnoj raboti.

   Smrtna presuda

Istine i laži

Ili ipak nije, kao što je malo kome jasno zašto je, ničim izazvan, premijer priznao kako nije predsjednik. »I nikad neću biti predsjednik Republike Hrvatske iz niza razloga, a jedan od njih je što vam moram govoriti istinu«. Narod, pa čak i onaj premijeru sklon, i opet pojma nema što je na stvari, predsjednik s visoka poručuje da svi moramo govoriti istinu, a onda eto opet i premijera tek da dometne kako je bio jasan već kada je prvi put spomenuo tko govori istinu, a tko ne. Na sreću, nađe se u toj šumi teško razumljiva materijala i gdjekoje zrno nade. – Mislim da sam bio vrlo jasan. Čak i ja sam u stanju biti vrlo jasan – rekao je premijer, zaključujući polemiku na temu predsjednika i laži. I eto nade, eto je u činjenici da je i samom premijeru očito jasno, da je narodu sve manje jasno, ono što se njemu čini jasno. Poradi li stoga na detektiranoj problematici, mogla bi to biti za nas veća radost nego sva konvergencija na koju smo se dokumentom obvezali! Možda se, tko zna, ipak nećemo izgubiti u prijevodu posve. Slučajno ili ne, svi koji su s premijerom u fajtu, uredno su pri vrhu ljestvica kojekakve popularnosti, zvali se Linić, Josipović, ili Holy. Ljepota ove shizofrene zemljice je, međutim, u tome što onaj koji je u najvećoj zavadi s premijerom, u narodu ne prolazi nikako. I što sad? Ništa, jer i nakon fantazmagoričnih ekonomskih analiza, najava, planova i obećanja, dva će ovna, slikovito rečeno, i dalje stajati na brvnu. Jednog nećemo razumjeti ništa, drugome nećemo vjerovati ništa i, štono bi pjesmom kazao Luko Paljetak, od svega i opet neće biti ništa! Dobro, nije baš da je ništa. Evo je u Dnevniku prije koji dana priča o aktivnosti jednog ministra popraćena rečenicom koja kaže kako je čovjek uzeo stvar u svoje ruke. Svega mu, što god da je kome na pameti, tu smo načisto i na čemu smo, a bome i u čemu smo, dok skrušeno čekamo kad će taj novi porez na štednju od milja zvan olakšica da i laiku bude jasno o čemu se tu zapravo govori