Nipper Lawrence! Evo ga, uskrsnuo, malen, kovrčav, spuštenih čarapa i bez kostobrana! Evo ga kako se smiješi s naslovnice knjige što vreba s polica sjajnog izloga. Nipper! Valjda najbolji strip nogometaš koji je ovim prostorima ikada gazio. Zvijezda Blackport Roversa, dečko zbog čijeg se driblinga isplatilo biti krvavih koljena oderanih po šljunku, betonu, travi, čemu god samo da je nogomet. Nipper! I, ako pamćenje ne vara, Len Duggan, Barry Day, Mike Bateson, i trener Andy Stewart. I mladost koja opet trči pred očima. 

Godina je tko zna koja, recimo 1978. ili 1979. Socijalizam neki ljuti, u svakom slučaju. Svi klinci u razredu znali su da će taj dana na kioske prvi broj stripa s Nipperom u glavnoj ulozi. Ono što je u bila samo mala kockica u dnu stranice dnevne novine, sada će biti cijela epizoda, jedna, pa druga, pa treća…. Ulica je Prvoboraca, trafika je malo dalje od Makija i njegova teško jestivog sladoleda od mentola, a tih deset dinara se uvijek nekako lako skupilo. Put od Prvoboraca do Supilove nikada duže nije trajao. Čitav strip se iščitao u to malo puta. »Nipper Lawrence siroče je koje živi u siromašnom predgrađu lučkog grada Blackporta. Neposredno prije svoje smrti u prometnoj nezgodi, njegov je otac nevin optužen za potkradanje brodarske tvrtke Star. Nipper nastoji postati profesionalni nogometaš kako bi zarađenim novcem sprao ljagu s očeva imena. Na putu do ovog cilja nalazi se velik broj prepreka…« 

Mali, kovrčavi, crnomanjasti luzer, bio je junak naših života, dokaz da su čuda moguća baš kao i onaj volej Lena Duggana, onaj kad se uspije u zraku ispružiti poput baletana da bi ga punom nogom zakucao pod rašlje. 

Dva štenca

I evo ga sto godina poslije, evo ga kako opet vreba makar kiosci bili posve drugačiji nego onomad. Danas u njima možete kupiti baš sve, platiti račune, poslati paket, birati između šarenih artikala, ili kupiti knjigu. Ni Nipper nije više otisnut na tankom papiru. Par epizoda složeno je u knjigu. Sjajnu, veliku, prvu u nizu i omotanu u foliju valjda da klinci ne bi utažili glad listanjem, pa ne kupili ništa. To je taj neki kapitalizam zbog kojeg je radničko siroče dobilo luksuznu oblatnu i plastičnu foliju. No, između korica je isti onaj dječački san onog desetogodišnjaka iz sedamdeset i neke. Hoće li ga današnji klinci prepoznati kao svoj, ili će im očevi pojasniti da je 150 kuna po knjizi ipak previše da bi se opet sanjalo, tko zna. Nipper je među nama i to je dobra vijest, ne radi neke snovite, romansirane prošlosti, već radi čistog spomena na činjenicu da život katkada piše stripove, a ne samo recesijske horore pa još na dnevnoj bazi.

Naslovi su bili grozomorni. Dva štenca Shar Peija, ni deset mjeseci stara, dva štenca bez očiju, tri su dana lutala šumom između sela Čeminec i Kozarec u Baranji prije nego su ih našli. Volonteri su ih jedva uspjeli uloviti koliko su psići od ljudi bili splašeni. Jesu li im oči silom ozljeđene, ili kemijskim nekim sredstvom, ne zna se. Je li u pitanju ljudska nebriga ili štogod gore, isto se ne zna. Veterinari su im pomogli, kazali kako će se tražiti isti udomitelj za oboje. Slutilo je na dobar kraj, makar nikoga više nisu štenci pretjerano zanimali nakon što je priča o iskopanim očima na brzinu apsolvirana. Ne znamo ni gdje su, ni kako su, ni kako im je. Ne znamo ništa, baš kao što nismo znali prepoznati onaj najpotresniji a najljepši komad ove pseće priče, onaj koji veli da su štenci preživjeli samo zato jer se ta tri dana lutanja šumom u najvećem strahu nisu odvajali jedno od drugog. Bili su brat i sestra jedno drugom potpora, utjeha, nada, sve su jedno drugom bili onda kad je bilo najteže. Rijetko je to. Zato se, onako ljudski, tog detalja nismo ni uhvatili. Iskopane oči bolje prodaju priču. A štenci, gdje su štenci danas!? Kamo sreće da su na sigurnom i da su zajedno, da se među nekim dobrim svijetom.  

Uskrsne dvojbe

Možda, tko zna, priča o dva štenca bude jednom i tema neke nadahnute propovijedi. I možda će, tko zna, u toj propovijedi prepoznati nešto veliko i B.D. makar mu to bilo drugi put u životu da bilo kakvoj Svetoj misi uopće nazoči. Blagdanska je po svemu ta priča u kojoj je glavni lik B.D. makar, zapravo, sve bilo tako krajnje jednostavno i lako. Onaj koji s crkvom nije imao nikakve veze nije mogao odoljeti pozivu jednog malenog dječaka – u kom, nema sumnje, leži neki budući Nipper – da mu bude kum na krštenju. Klinac je bio uporan toliko da nitko drugi za kuma nije dolazio u obzir, a Crkva taman takva da nekrstu ne da da kum bude, tako da dileme i nije moglo biti. Naš je junak našao jednako odraslog kuma, imali su sreće i sa svećenikom punim razumijevanja, a i krštenje je nekako drugačije naravi kada ga odradi zreo čovjek. Dječak je dobio kuma! Crkva u Hrvata dobila je novoga člana, onog koji se neće libiti kritička propitivanja i borbe mišljenja, onog s kojim bi pokojni don Andrea Gallo iz Genove rado, nakon svake mise, zapjevao onu partizansku »Bella Ciao«, ako već ne bi i zadimili koju. Ne zna crkva što ju je zadesilo. Možda i nije neko čudo, ali jest i dobro i lijepo. 

Novi rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, jedva je dočekao da svoj trijumf dnevnoprigodničarski proslavi najavom kako će Sveučilište postati središnje mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti. Papa Franjo se pak, za Cvjetnice zapitao – tko sam ja? Tko smo i što smo, Juda ili Pilat, ili oni koji će pomoći kad je teško? Dok novi rektor nudi light verziju Biblije u kojoj nema ropstva, kamenovanja, ubijanja, već samo morala i etike te se pritom dodvorava predsjedniku, papa Franjo stavlja i nas i sebe pred najveću moguću dilemu. Gdje su se to pogubili oni desetogodišnjaci što nikada prežalili  činjenicu da im je mati pobacala kutiju sa stripovima za jedne od podstanarskih selidbi, koliko njih ni trznulo nije na priču o dva hrabra šteneta, a koliko ih je spremnih na sve ne bi li jedan klinac izrastao u dobrog čovjeka. Tu su negdje, makar da je pred sjajnim izlogom iz kojeg ih vabi komadić od života, prigodne cijene i prigodno upakiran u plastičnu foliju taman da ne znaš koliko sve to uopće vrijedi, ako vrijedi više išta.