Foto: Željko Mužević / CROPIX
Dok Malena ne pita Klepetana ništa, recimo je li mu draži Stier ili Picula, dok on nju ne gnjavi upitima je li kog vabila na koaliranje ili nije, međ' političkim zvjerkama sve je ovih dana na tapetu
Ako treba, izbacit ćemo i Sabu, i Marinu, i Slavka! Ako treba, izbacit ćemo i Sabu, i Marinu, i Slavka! Ako treba, izbacit ćemo i Sabu, i Marinu, i Slavka! Koliko god puta ponovio čovjek ovu rečenicu i opet je lako moguće da mu se svaki put, nakon neviđenog napinjana možđana, na kraju tunela ukaže umjesto svjetla tek par roda! E, da roda! Nije nemoguće, već je itekako moguće, makar Sabo, Slavko i Marina nemali naizgled ništa s pernatim, ružnjikavim ljepoticama i ljepotanima kojima dug nos i štrkljave noge nimalo ne štete privlačnosti. Klepetan i Malena. Lako ih je pomodarski voljeti, ma ih je još i lakše istinski prezirati.
Preciznije, ništa se tu nema za prigovorit paru roda, njih dvoje ionako živi život nalik onom što su ga živjeli njihove bake i djedovi, pradjedovi i prabake. Ali, ta medijska potreba da se svake godine u ovo doba objavi narodu da se lola vratila i da »jedna od najljepših ljubavnih priča iz životinjskog svijeta« ide dalje, jednostavno je posve blizu posvemašnjeg kiča, trash čisti. Ljudstvo koje je razočarano u svoje živote, u svoje poslove, u svoje brakove, svoje veze i ljubavi uhvatilo se para roda k’o da su medikamenti u pitanju a ne ptice. Svakidašnja nam se jadikovka valjda čini smislenijom ako se makar rode vole. Pritom i dakako, o drugim možebitnim aspektima te »ljubavne priče« ne govorimo. A dalo bi se. Pače, već gola činjenica da frajer mjesecima izbiva iz kuće – a nije baš da plovi na strancu ili radi na platformi pa da se kući vraća s nekim novcima – dok ona čami na vrhu nekog dimnjaka i čeka da se iz tih jaja i opet štogod nejači izlegne, trebala bi biti dovoljna da se skupe udruge za promicanje koječega i potjeraju đilkoša daleko. Ali, prosvjedi i inicijative takve vrste se, eto, ne događaju.
Pernati zagrljaj
I tako, i ove godine, jubilarni 12 put, Klepetan se vratio svojoj Malenoj. Bio je, kažu, izmoren nakon 13.000 kilometara letenja, ona par dana pred njegov dolazak ništa jela nije samo je gnijezdo sređivala, a kada ga je vidjela odletjela mu je u zagrljaj pernati. Bit će i da je suza u oku zasjala, ako ptice znaju zasuziti. Ljubav je i opet pobijedila, graknula je svjetina. No, ovaj put, za divno čudo, ta ptičja priča što su je ljudi svojim trabunjanjem pojeftinili do krajnjih granica, činila se ljepša i smislenija nego ikad prije, a sve zbog nikad mizernijeg društveno-političkog trenutka u kojem živimo, jadnog toliko da čak i od ljubavi u roda ima što naučiti. Jer, dok je Malena svog Klepetana i opet prigrlila, na Iblerovom trgu, u tom gnijezdu SDP-a je, kažu, grmjelo – ako treba izbacit ćemo i Sabu, i Marinu, i Slavka!
Ima dakle gnijezdo stranačko i ima gnijezdo ptičje. Dok Malena ne pita Klepetana ništa, recimo je li mu draži Stier ili Picula, dok on nju ne gnjavi upitima je li kog vabila na koaliranje ili nije, međ’ političkim zvjerkama sve je ovih dana na tapetu. Makar i tu je sve počelo krajnje idilično, recimo onda kada je mladost odlučila na svoji krilima afirmirati svoga predsjednika, ili onda kad se osvajala vlast. Nema tome davno da su svi bili i prijatelji i braća i partneri u dobru i u zlu. Bilo je taman tako da se garant u nekim ptičjim tiskovinama godinu, možda i koju godinu za redom, u ova doba pisalo kako je to »jedna od najljepših ljubavnih priča iz političkog života«. Ali avaj, samo pola mandata bilo je dovoljno da nestane čarolije. Tisuće krasnih veza počelo je na naglo pucati da je milina. Počele su pucati tako snažno da je ultimativna hit šetati okolo i na glas govoriti kako tu nitko nikom prijatelj nije. Počela se ljubav veća od života raspadati tako bolno da i ex glasnogovornica stranke i vlade preko noći postaje najžešća kritičarka svega što se u gnijezdu, kojeg je i sama svijala, događa. A dok se društvo među sobom dijeli, na društvenom zidu glasnogovornice pjesma!
Pucanje u vlastiti rad
Neću da stojim u redu da čekam na tvoju bijedu neću, neću, ne ne ne za šaku mrva da me praviš jadnijim od crva! Sve to se još zove i unutarstranačje. Ono je posljedica svega pa i ovog samoubilačkog pucanja u vlastiti minuli rad, baš kao i onaj budući, od strane bivše glasnogovornice. U ptičjem svijetu toga svega nema. Nema straha da ćeš čas biti blizu oltara, a čas stajati u redu poput crva. Nema gradonačelnika tipa splitski da ga cimaš za uhljebljenje brata, oca, susjeda, a da ti on radosno izlazi u susret ako je to politički pragmatično. Nema političke korupcije, a nema bome ni velikog vođe koji ljutito viče – izbacit ćemo i Klepetana i Malenu ako treba. U ptičjem svijetu, barem u ove dvije naše rode, sve sama abnormalna tolerancija, ona koja budi zavist u prosječnog glasača ojađenog što svake godine nanovo, pun nade bira neke nove ljude, da bi ti i opet, u pola mandata, zaboravili na obećano dok se gube u unutarstranačkoj bespoštednoj borbi. A rejting pada i pada, dok ptičjem ljubavnom paru rejting iz godine u godinu, i nakon svih ovih godina, raste li ga raste. Pada jer se ljestvica onomad visoko dignula samo da bi se ispod radara lakše prolazilo.
Samo, ako ljubavi više nama, ako prijatelja nema, što je ostalo!? Ostalo je mrvu vlasti da se zbog nje ili još koja veza razvrgne, ili još koji neprirodan savez sklopi. Puku je, pak, ostalo da se i dalje, jednom na godinu, poput ovisnika o makar kakvim dobrim vijestima, hvata za nategnutu ptičju ljubavnu priču, da se moli svevišnjem da malena ne popizdi skroz pa ne vikne marš napolje, jer nam se svako drugo tlo pod nogama ionako izmiče. Ostalo nam je da poput Servantesa iz Maloga mista vjerujemo kako »i tice nebeske nit oru nit žanju, a otac nebeski ih ipak ‘rani«. Jest doduše, mrvicu zabrinjavajuće to što je siroti Servantes na koncu u požaru izgorio, ma ne mora valjda tako baš svaki put!?
