Desno, lijevo, laburisti, a nigdje našeg stana – dakako ako niste partijski činovnik čija ambicija ne ide dalje od stranačkog udomljavanja u kakvom državnom poduzeću. I to je, otprilike, politička slika, pače dijagnoza. Nije to, dakle, navijanje, ali istina je da ima nešto malo dušebrižništva, i da je ovo makar kakav pokušaj da se spasi jedno ljudsko biće koje je, prije nego li je itko očekivao, došlo do ideala da je sve što napravi, sve što kaže, samo još veći neki gaf, lijep i nov povod da ga se razvlači na sve strane. Jest, zaredalo se to u našeg premijera. Od, recimo, Šegona, preko nevoljnog odlaska u Gorski kotar i posjeta poplavljenu području da bi se konstatiralo kako je Velikoj Britaniji ipak gore, da se Mostar i Jasmila i ne spominju. A onda, baš k’o šlag na tortu, eto i autića za koje više nitko živ, a on pogotovo, ne zna koliko su uistinu koštali, makar svi, pa i on, znaju da su koštali k’o Svetog Petra kajgana. Kad je tako, kad se sve brljavi do balčaka, onda mu je svakodnevno obraćanje naciji od slabe koristi. Presica jedna da sve bude još gore, presica druga da se ništa ne popravi. Stanje je taman takvo da ni zakašnjela najava rezanja vlastite plaće ne nailazi na odobravanje već samo na podsmijeh. A kad je podsmijeh, onda je premijer i opet drčan, drčan i »odlučan« toliko da svojim ministrima fajterski poruči kako svega može biti, samo povlačenja u mišju rupu biti ne smije. Ni populizma biti ne smije. Ni auta visoke srednje klase, već samo niže. Zagužvalo se. Prvi čovjek Vlade glavinja dok ga se šamara. A šamaranju kumuje mali milijun začudnih momenata, amaterskih nekih poteza, onih za koje i nije toliko kriv on, koliko ljudstvo oko njega.

   Ružna dijagnoza

Pomoći premijeru

Bolje ne može, bolje od vozača autobusa u Njemačkoj. A kad je tako, onda valjda ne može bolji biti ni šef oporbe, ni bolji predsjednik države, ni bolji laburist, ni bolji, dakako, premijer. Zato premijeru valja pomoći, koliko god se činilo primamljivim »zakucati« ga dok je grogi. Pomoći mu, onako ljudski. A to hoće reći da bi mu, umjesto riskantnog puta u Australiju gdje te krivo poziranje može stajati funkcije, valjalo dati malu sobicu u kakvom posve prosječnom građanskom stanu jedne prosječne obitelji, pa da se odmori. Trebalo bi mu pružiti utočište u kojem će nekih desetak dana raditi što normalan svijet radi – jutrom trčati s djecom u školu i na posao, po povratku skuhati ručak od 20 kuna na brzinu, navečer kunjati kraj beskrvnog televizijskog programa, aseksualan skroz, plaćati režije, šetati psa. Trebalo bi mu omogućiti da jede nešto na žlicu te da izađe iz odijela i kravate, i posve nepotrebnih »genscher« džempera sa visokim V. Trebalo bi mu dati da se druži s Đurom, uličnim kroničarom, pa da mu on objasni otkud smo krenuli i do čega smo došli, i što se to u zemlji zapravo događa. Trebalo bi mu omogućiti da makar par dana živi k’o normalan neki svijet. Trebalo bi ga spašavati, makar zato da konačno razjasnimo može li bolje, ili bolje stvarno ne može. Pa ako bolje ne može, neka za vazda sve ostane kako jest, a ako bolje može, nek’ više mijenja i sebe i sve oko sebe. Vrijedi ponoviti – nije ovo tekst koji stremi k’ tome da se premijera doživotno kazni premijerskom plaćom. A vrijedi preduhitriti i one koji će sad udarit’ u tamburu pa iz svega iščitati kako evo i oni koji su premijera izmislili, miševi neki uglavnom, bježe dok glazba na Titanicu svira. Nije ovo ni jedno, ni drugo, nije ni šprdnja s premijerom, a bome nije ni zazivanje HDZ-a kad oporba ionako ne daje nikakvog znaka da bolje može. Ovo je samo istina da možda ne bi bilo loše ni zgorega, čisto ljudski i narodski, čovjeku dati ruku, pokušati spasiti ne njega, koliko čitavu jednu ideju, onu socijaldemokratsku, koja bi nepovratno mogla potonuti i zato jer čovjeka hoće maler i zla sreća. A to bi bila šteta.

   Očajna vremena traže neke sućutne poteze, makar se činili očajničkima. Lako je šutati čovjeka od gafa, ma nije nemoguće ni da vam ga bude milo. Sigurno je tek da bi sve bilo lakše za podnijeti da je ziher znati – može li to u nas uopće bolje, ili smo odavna dobili ono što smo i zaslužili.