Kvadrati su bili relativno jeftini, gradnja se činila solidna, ono infrastrukture što je falilo gradonačelnik je obećao izgraditi, a Hrvatska je bila zemlja koja je usprkos sanaderima svake vrste stremila ka boljemu. Činilo se logičnim sve; kredit, stan, kvart i ona Sava što teče uz njega. Vraga je crnog itko računao da rijeke znaju katkad i narasti, da su podrumi ispod razine vode, da su poplavljene garaže neminovnost, da vlaga udara gdje god je gradnja lošija i da uopće postoji alergija na plijesan.

   – Susjed, što vam je poplavila garaža? – pita susjeda susjed »dobrosusjedski«.

   Ovaj sliježe ramenima, nemoćan kazati: »Ma marš i ti i tvoj falši interes!«.

   – Nekom su jučer dolazile i hitne intervencije – ne staje lola.

   – Jesu, dolazile su, susjedama iz prizemlja zbog puknutog ventila za vodu – pojasniš mu, onako da ga skineš s grbače.

   A on, vidiš mu po licu, sve te informacije brzo procesuira, a onda sretan odlazi do svoga drugog kata uvjeren kako neće tamo ni poplava, ni ventili, ni hitne intrevencije. Ukratko, zaboli ga za sve. Zaboli ga pogotovo sad kad zna da će Sava teško do njegovih prozora, pa da i on postane svjestan kako se uvalio u govna kad je nepromišljeno kupovao stan uz obalu rijeke, a ne mora.

Marš kući

  Ako se već treba uključiti u išta, onda je više za raspravu sve ovo glavinjanje ljudi od filmske struke. Hrvoje Hribar proziva redateljicu zbog lošeg odgoja, pače ladno u jednu rečenicu spaja i neodgoj i Balkan. A do jučer mu nikakav problem nije bio svaki uspjeh filma koji je makar dijelom isfinancirala i Hrvatska, proglašavati i hrvatskim uspjehom. Redatelji su pak ustali u obranu slobode umjetnika da kaže marš komegod hoće, baš kao da tu slobodu ne bi trebali imati svi. Hribara, ili ne daj bože Balkan, pritom, spominjali nisu.

Banalni mamci

Pričat će se dakako i o premijeru koji redovito i ono dobro što uradi bahatlukom svojim devalvira hvatajući se za banalne mamce. Lako što film ne gleda niti ga cijeni, ali ne daje lovu iz svog džepa. Dajemo je mi, a od iste te love iz našeg džepa živi i on, i HAVC, i redatelji, i tkogod. Samo, što on još uvijek živi malo bolje. Samo, je li sve to važno i je li vrijedno prozivke za koga si ti, ili je na začelju liste svih onih životnih pitanja što su ih demonstracije otvorile!?

   Važno nije, ali smo se navukli, pa se zabavljamo s marš kući, uvjereni, baš kao onaj susjed s početka priče, da smo na višem položaju, da smo u svakom pogledu drugačiji, da u nas na vlasti nema ni nesposobnih ni lijenih i da u nas ničeg neće biti, ni prosvjeda, ni gladnih, ni jada, ni nevolje. Kamo sreće. A kamo sreće da nas to kibicersko mudrovanje dovede i do zaključka kako ima jedno tri milijuna i par stotina tisuća razloga da se okanimo ćorava posla i jadne dileme za koga si ti, Jasmilu ili Zokija. Koga to briga, i tko će se toga spomenuti kad danas sutra i on, i ona, i oni i opet prošetaju crvenim tepisima kao da ništa bilo nije. Inače, u međuvremenu je redateljica s marš kući poslala i turskog emisara u Sarajevu te pozvala građane Hrvatske da podrže borbu protiv nepravednog sistema u kojem manjina živi odlično, a većina loše, Milanović je na Vladi dobro pazio da ne daje ocjene o kvaliteti programa Hrvatske radiotelevizije onako kako je ocijenio recentnu nam kinematografiju, a na kioscima evo vreba eminentni ženski časopis koji donosi ni manje ni više nego »ispovijest iz pakla Sarajeva«. A za koga si ti!?