Možda je subjektivno, a možda je jednostavno tako da sva ta silna nabrajanja svega važnog što nam se dogodilo u 2013. godini nikada teže nisu padala na želudac. Pipl mas trast as. Više nije smiješno, ako je uopće i bilo smiješno, a stoput je veselije od svega drugoga čim smo se kroz godinu kontaminirali. Da je znati da će nas sve te silne analize učiniti mrvu pametnijim ajde, ali neće. Jer, ne treba puno slika, dovoljne su možda i dvije, tri, koja s kraja balade i koja s početka nove da se realno ne bude ni malo optimističan, već, opet posve realno, krajnje dešperantan.

   Elem, on i ona friški su bračni par u najboljim godinama. Ne da je pred njim perspektiva već žive posve pristojan život, imaju dobre poslove dovoljno za kredit i kupovinu stana, imaju pedigre, imaju automobile, imaju kino i kazalište, rutinu i planove za budućnost. I pritom paze da su, štono bi se reklo, politički korektni. Badnjakom već godinama hodaju na ponoćku u jednu te istu crkvu. Tako je bilo i ove godine, zapravo sve je slutilo da će i ove godine sve biti kao i lani i preklani da njega nije snervao svećenički spomen referenduma i pedera, a ponajviše činjenica da se neki šeret za kićenja jaslica zaigrao pa ih zakitio parolom »za hižu spremni«.

   – Došlo mi je da se dignem, da viknem, da odem – veli on.

   Lako ga je razumjeti, ako ništa ono zbog nevjerojatnog zahodskog humora utkanog u spremnost da se hiža brani.

   – Ali, u toj je crkvi najbolji organist u gradu, najbolji zbor – pojašnjava on, prije priznanja kako ipak nije otišao nigdje, koliko god da ga je, da prostite, raspizdilo.

      Milozvuk orgulja

   Noć je sveta, supruga je mlada i za tu prigodu ubundana, a milozvuk orgulja širi se posvuda takvom snagom i ljepotom da se preko svega prelazi. U noći kada je ako ništa valjalo braniti nevinost te male štalice, on je, a bome i ona, odlučio braniti komadić svoga komoditeta. Vlastitih minut, dva ugode bili su jači od potrebe da se makar digne glas. Godina se privodila kraju ne priznanjem vlastite nemoći da se uradi nešto, nego priznanjem vlastite sebičnosti zbog koje se radije šuti nego da se riskira gubitak makar majušnog dijela vlastite komocije. Gnjev će se zato istresti van na kavi, kad zvuk se i pjev mješovita zbora posve izgubi u noći.

   To je, eto, epizodica s kraja. Zapravo i ona druga se dogodila tik pred doček, ali je ispričana za početak ove nove. Dogodilo se u Slavonskom Brodu gdje je 64-godišnja žena pala s bicikla i punih petnaest minuta ležala u lokvi krvi na prometnoj cesti, a da joj nitko od brojnih prolaznika nije ni pokušao pomoći. Oko nje su prolazili ljudi, neki mlađi neki stariji, a svi jednako nezainteresirani za sve što s njima nema veze i što im remeti gaženje po utabanoj ruti. Nije pritom od neke važnosti bila ni puknuta jagodična kost, ni smrskan nos, a bome ni činjenica da je sirota žena nepomično ležala na, kako su pisale novine, mjestu na kojem je prometnica koja prolazi kroz brodski Varoš u velikom nagibu i nema preglednosti za vozila koja nailaze velikom brzinom. Da nakon svih tih nezainteresiranih junaka nije u pomoć priskočio Zlatko Marić, mladić od svojih 27, vozač kamiona kojeg je uobičajena ruta tu nanijela, tko zna što bi bilo. Njemu, začudo, vlastita komocija nije bila od primarne važnosti. Drugi su vozili dalje, ili hodali dalje, žurili u toplinu doma svog, svoje hiže, da bi koji dan poslije u novinama čitali priču o nesretnoj ženi pa u komentarima podno teksta pisali o tome kako je ljudstvo nečovječno i kako ni životinja ne zaslužuje takav tretman. Ne zaslužuje, ali eto desi se.

      Banalnost zla

   A na kraju godine u zagrebačkom kinu Europa i film »Hannah Arendt« o židovsko-njemačkoj filozofkinji koja je izvještavala sa suđenja Adolfu Eichmannu za zločine počinjene prema Židovima tijekom Drugog svjetskog rata, pa pisala o banalnosti zla. U dvorani Muller sve sređen neki svijet, zajedno i oni koji su uživali u orguljama i oni koji se toga klone. Na ekranu i dijalog za kojeg se zaziva samo malo više građanske hrabrosti. Je li to svima nama skupa nedostaje građanske hrabrosti, hrabrosti da makar na tren zaboravimo vlastitu sreću, ili možda baš u ime nje, učinimo ono što na duge staze čini dobro i nama i društvu!? Ovako pustit ćemo da sve prolazi čuvajući komadić vlastite komocije sve do trena kad od nje ionako neće ostati ništa.

   Možda je subjektivne naravi, a možda je jednostavno nikad teže bilo čitati, slušati, gledati sva ta nabrajanja svega »lijepoga« što nam je obilježilo 2013. godinu. Teško je, jer pobrojano niti je revijalnoga karaktera, niti kazuje što se to događa svakodnevno oko nas, recimo na onoj prometnici u Slavonskom Brodu. Drugi je dan nove godine. Djevojci na ulici prilazi zapušteni bradonja dobrano natopljen alkoholom, pa joj, ne obazirući se na njenog dečka kazuje kako ima lijepe usne. Žica poljubac. Nije ga dobio, pa veli: »Vi Hrvati ne volite ljude!« Jest, pijana su posla, ali argumenti su ovih dana nekako na njegovoj strani. Bilo bi zanimljivo čuti što o konstataciji da Hrvati ne vole ljude misli recimo naš premijer. Komunicira li ovih dana s biračkim tijelom preko twittera zato što je toga svjestan, ili zato što je posve nesvjestan nekih gorkih istina. Primjerice, naoko banalna istraživanja tržišta zbog kojeg glavom o zid tuku veliki oglašivači sada kad zahvaljujući istraživanju znaju da se u nas najviše gledaju sapunice i to ponajviše među manje školovanom seoskom pučanstvu. A kad je tako koja svrha od propagande u elitnom i skupom terminu kad skupe slatkiše, mobitele i auta ta populacija ne kupuje. To što oglašivači prodaju jednostavno nije ono što ta populacija kupuje, ali sapunice jesu ono što se gleda. Pa sad ti smisli što oglasiti i kada. Naša politička elita o takvim stvarima ne razmišlja, ne razmišlja o tome tko njihove usluge »kupuje« i kako do njih doprijeti, ali zato čeka da sve to prođe uvjerena da je uživanje u pjevu orgulja ili u glazbi DJ Atlantica jače od svake nevolje. A mi se, eto, stisnuli između nevoljkosti da pomognemo ženi slomljena nosa i jaslica sumnjiva morala, tek tako da nam u novoj bude još malo bolje, komotnije u svakom slučaju.