Došao je, eto, i taj dana. Da će doći moralo je odavna svakom biti jasno. Što će drugo biti u vremenima kad ti pomladak iz viših razreda osnovne škole, na pitanje kako se to misli malo odmoriti, bez krzmanja odgovori da će malo gledati televiziju, a malo više u mobitel. To je danas odmor. A kada je tako onda je posve opravdano da pred kraj godine, u doba svekolikog svođenja računa i Google objavi koga su to Hrvati najviše tražilicom tražili. Samo Google ne objašnjava zašto su tražili, a to je onda zgodna prilika da se na osnovu iznesenih podatak suočimo malo sami sa sobom i onima oko nas.
Stvar je to, dakako, duboke osobne naravi, pa tako nije čudo ako vam nije prvo upala u oči činjenica da je narod najčešće od osoba tražilicom tražio detalje vezne za Tinu Katanić, već podatak da se u rubrici ‘kako na drugom mjestu našla potreba u naroda da sazna kako se napravi ljigavac. Ljigavac! To vama je ona čudna masa koja se modelira u dječjim rukama, a nije ju nemoguće katkad i na zid zalijepiti, pa da se ljigava i ljepljiva lagano niz zid do poda spušta. Nekada su ih u trgovinama prodavali, ali danas si faca ako ih sam napraviš. A da bi ih napravio moraš gledati YouTube. Jer, tamo, u o tom bijelom svijetu, bivstvuje cijela četa tzv. YouTubera koji te preko malog video uče kako ćeš napraviti baš sve. I upravo je ljiga jedan od razloga koji ozbiljne očeve mogu natjerati da guglaju što je borax i gdje ga ima za kupiti. Onda shvate da ga baš i nema, onda vide da tu ime nekih polemika oko njegove štetnosti za zdravlje, onda to zanemare na ženin užas, onda ih put vodi u neke nevjerojatne gradske uličice za koje nisu ni znali da postoje, a onda prodavača u plavoj kuti – što je već samo po sebi čudo, nonšalantno pita: »Kilo, ili deset kila!?!« Kilo, ipak! Ali, avaj i kuku. Uz sva pomagala i svo gledanje YouTuberice koja savršeno radi ljige, eksperiment ne uspijeva. Zašto, sveca mu!? E, na to Google ne daje odgovora. Zato treba ići u kakvu kemijsku školu.
Rubrika ‘kako’ je, zapravo najljudskija neka rubrika od svih za koje nam je Google dao statistiku. Tko, svega mu, ne bi htio znati kako ubrzati rast kose, kako smršavjeti, kako napisati molbu ili okupati bebu, da najbolju metodu pečenja kestenja i ne spominjemo. Ali, pitati Google kako glasati na izborima, e to je već, lako moguće, samo naša specijalnost. Dobro, možda se čovjek čisto tehnički pita kako to izvesti kada nas stjeraju na biralište, ali što ako se, baš kao u kakve vidjelice ili dobra bacača tarota, uistinu traži odgovor na pitanje kako glasati, a da najmanje štete učinimo sebi i svojima? Ne bi to bilo ni za čuditi se, baš kao što je nakon ove statistike posve legitimno vjerovati da nam je ovu sagu s Mostom i »partnerima«, skrojio zapravo Google, a ne neka ozbiljna politika. Na prvom mjestu izbori, na drugom ljigavac. Vraga je ta tražilica.
Božina godina
Da ova sumnja kako se tu tražio odgovora za koga, a ne kako glasati i nije posve neosnovan, ukazuje top lista najčešćih pretraživanja što su kanila odgovoriti na pitanje ‘gdje je’. Na sedmom tako mjestu i upit gdje je moje biračko mjesto. Dokaza je to da je naša mlada demokracija uistinu mlada, ili da se biračka mjesta svake godine premještaju naokolo pa valja svaki put nanovo tražiti gdje je onaj birački odbora što je nekada i kavu kuhao, a sad biračima eventualno dijeli tek škrti smiješak. A ako ne znaš gdje je biralište, pa ne znaš ni kako glasati, onda je mogućnost pogreške golema. I džaba je poslije kada se pretražuju ‘događaji’ stalno ukucavati u tražilicu Izbori 2015. Prošla baba s kolačima.
Bilo tu, međutim, kakve sistemske greške ili ne, nekima su izboru 2015. ipak donijeli ono tako žuđenu prepoznatljivost, vidljivost, ako ne i popularnost. Tko će ti bolje od tražilice kazati recimo tko je Božo Petrov. Jedina ona to može, ako itko može. Odnosno, jedino ona na hrpu baca taj koloplet začudnih misli u mladog političkog jurišnika, pa ti dragi puče slaži kockice možda i bolje nego li je slažu čelnici onog nikad manjeg SDP-a i HDZ-a. Doduše, daleko je njegovo osmo mjesto u rubrici ‘osobe u Hrvatskoj’ od trećeg mjesta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarovića, no kako je krenulo nije nemoguće da 2016. godina bude posve Božina.
I tu negdje, barem što se politike tiče, završava naše googlanje u 2015. godini. Odnosno, ostade tek činjenica da se na pitanje ‘što’ najviše tražio odgovor na to što je arbitraža. To dokazuje da može stanovnik ove zemlje biti svakakav, ali nikad neće biti raspoložen davati ni pedlja našeg tla bilo kome, a kamo li, recimo, Slovencima. Arbitraža nas veže i spaja, što god tko o tome mislio.
Posve obični
Ostatak popisa najpretraživanijih tema u 2015. godini uglavnom potvrđuje onu staru tezu kako smo vazda voljni i željni viriti u tuđe dvorište i kako se nekih dragih ljudi sjetimo samo kad nas napuste. Tražila se Tina Katanić i pikanterije iz Big Brothera, spominjali smo se Kemala Montena i Arsena Dedića, a na malim ekranima se gledala, pa onda googlala i »Draguljareva kći« što god to bilo. Zanimljiv je nagli interes za Nikolu Teslu, poglavito za podatak gdje je velikan umro, a posve fascinantno zvuči podatak da je Europsko prvenstvo u košarci bio drugi najpretraživaniji događaj, što hoće reći da voli ovaj narod košarku puno više nego to oni koji košarku vode, ili oni koji HRT vode, znaju i misle. S druge pak strane, pomalo plaši toliko traženje odgovora na upit što je množenje i to što se ne zna što je pavlaka, a s njom bi se svejedno kuhalo. Ali veseli potraga za podatkom što je klima s obzirom na sve nesretnije klimatske uvjete naših života, dok je potraga za odgovorom što je gluten potvrda činjenice da smo u sve većem strahu za vlastito zdravlje, barem onoliko koliko nam je upit ‘in’.
Uglavnom, takvi smo neki posve obični i nalik zapravo bijelome svijetu, dok nas muči klima i dok gledamo Big Brother. Pri tom nas možde tek malo više od drugih muči što je lapsus. Njega smo izgleda itekako svjesni, ćutimo ga u kostima. Njega znamo prepoznati svuda, a bome nam je i mio, dakako kad je tuđi a ne naš. Lapsus je tu odmah iza arbitraže i ljigavca, odmah iza pitanja kako glasovati, gdje umro Tesla i gdje živi Djeda Mraz. Mosta mu, i ne zvuči to tako loše kao što se na prvu čini. Pače, živjet će ovaj narod, tako bezbrižan.
