Džaba sva muka pisaca i književnika, džaba sav taj trud trudbenicima što u nas kroje televizijske formate, džaba scenarista trista kad život piše divnije, začudnije scenarije. Dobro, možda i nisu divni, ali jesu taman takvi da u njima ima svega, od nježnosti do napetice, od suza radosnica do bijesa i srdžbe, a da sve bude u korak s vremenom i nastavaka nudi život koliko vam drago.

Elem, Četvrti program javnog servisa, kamere upaljene usred sabornice, a tamo gungula, onako svečarska kako konstituiranju novog saziva Sabora i dolikuje. Ne znaš gdje bi prije gledao, u forsiranje dalmatinskog odijela u Stipe Petrine i Gorana Dodiga, ili u stamenu Sandru Perković. A ne znaš ni kog bi radije slušao, Josipa Leku koji nekako sve teže izgovara ta komplicirana stranjska imena u važnih gostiju, ili pak Petrinu i njegovo ‘meko’ ć, tim mekše što se više trudi ‘tvrdim’ ga učiniti. Već taj prvi kadar vratio je nižepotpisanog u vrijeme ponosa i slave, tamo negdje početkom 2000-ih kada je, ako sjećanje ne vara, po prvi put zastupnikom postao još jedan liječnik, Dujomir Marasović. Uzbuđenje je u njega bilo veliko, taman toliko veliko da je na molbu da kaže kako se osjeća sad kad je postao zastupnik novopečeni, mrtav hladan kazao da ne bi, jer još nije vrijeme za intervjue. Jest, kasnije je naučio što je izjava a što intervju, govorio je iz HDZ-ove klupe svašta nešto, ali teško je bilo ikada shvatiti ozbiljno onog tko ne dvoji da zastupnici samo intervjue mogu dati, dok je svaka druga forma tog časnog mandata nedostojna. E pa, ako je po prijenosu bilo suditi, ni ova nova garnitura ništa manje nije usplahirena bila dok je čekala hoće li se ustoličiti taj Sabor ili neće, hoće li dobiti predsjednika ili neće, hoće li dobiti predsjednika bar na minut, dva pa da im se aktivira pravo na plaću, makar da je na godinu.

Poštovano i uljudno

Novaci ustreptali, ali ni oni što su se, kako se to lijepo u narodu kaže, vratili na mjesto zločina, nisu bili ništa manje uzbuđeni. Uostalom, samo život može složiti scenarij tako da se za riječ javi Branimir Glavaš, pa da Josip Leko, predsjednik Sabora na odlasku, uljudno najavi poštovanog gospodina zastupnika Branimira Glavaša. Vrijeme tu, taj čas, jednostavno staje. Nakon toga nema više ništa.

A sve je poštovano, sve je uljudno, sve je u cilju boljitka. Stoga se i ne treba čuditi zastupnicima Mosta što su opijeni misijom zastupničkom, a onda i poslanjem da na kup stavljaju ono što na kup ne ide, do kraja inzistirali na konsenzusu oko svoga kandidata za predsjednika Sabora Roberta Podolnjaka. Pitanje je veliko pamti li to ijedna parlamentarna demokracija na svijetu slučaj da vlastita stranka ne glasa za svog čovjeka, jer nije sretna što na igralištu ne vlada posvemašnja sloga oko kandidata, već je stalno tu nekog trvenja. Ajde, bar su ostali dosljedni, neće oni nikoga da im predsjedava ako svi za njega ne dignu ruku. Samo, ta fatalna dosljednost a la Most polako nas i sigurno vodi pravo nigdje. Smiješe se novi izbori, a onda tko zna kako će se karte podijeliti i hoće li više biti ovolikog Mosta pa da uistinu ima prigode kreirati nešto drugačije od onoga što sada na političkoj sceni imamo. Eto ti što se sve dogodi samo zato jer je Most iznenadio ovoliki broj mandata. Da ih je upola manje, bilo bi sve lakše. Ali, ako se već čudo dogodilo i ako se ona da se Most ni jednom jatu velikom prikloniti neće izjalovila silom izbornih rezultata, pa što se nije mogao Most okrenuti prema svome biračkom tijelu, priznati glasačima  da je sve to daleko iznad očekivanog te jednostavno pitati birače, simpatizere, fanove – a što sad!?

 I rekli bi fanovi nešto, ili bi, ako ništa drugo, imali razumijevanja za drugačiju retoriku od predizborne. Ovako, kaotično je posve kad kandidiraš svoga čovjeka za predsjednika Sabora, pa ga pustiš da ga Leko maltene ispituje isljednički prije nego iscijedi od njega da neće biti predsjednik kada nema podršku oba velika bloka.

Glavno da se igramo

Uglavnom, bio je to savršen prikaz neuspjelog konstituiranja jednog Sabora. U pola sata stalo je sve naše; od Glavaša do Bulja, od svečanih odijela do folklornih kapica na glavama. Taman da vam srce pukne jer se konstituirali nismo. Ili vama puca već nešto drugo, kakav prsluk recimo. Srce je ionako odavno puklo. Ili je puknut nanovo moglo samo koji dan prije te famozne sjednice, recimo u trenu kad se na istom tom javnom servisu emitirao dokumentarni film o 70 godina košarkaškog kluba Split. O klubu bogate tradicije govore same igračine, pred očima lete slike iz vremena kada se igralo iz gušta, a sport volio. U jednom trenu priča podsjeća i kako je klub učinio presudan korak naprijed onog trena kada je sponzora našao u tvornici Jugoplastika.

A onda krene slika žena koje vrijedno rade za strojevima taman da prepoznaš pola šire rodbine, uz podatak kako je u Jugoplastici tog trena radilo 10.000 zaposlenih! Deset tisuća u gradu s malo više od 100.000 ljudi! I klub koji je tri godine zaredom bio europski prvak. I grad u kojem, bar se tako čini, žive sretni ljudi. Nostalgija!? Vraga crnoga! Ali jest pusta želja da se opet dogodi neka tvornica u kojoj radi njih 10.000, u Splitu, Rijeci, Sisku, gdje god, pa makar da se Sabor s ovom ekipom nikad ne konstituira. I da, može i neki klub koji će tri godine zaredom biti prvak Europe.

– Idemo delat jebi ga, kaj – dalo se čuti, ne i vidjeti, jednog od zastupnika dok je izlazio iz sabornice, očito nesvjestan  da mu je kraj nosa još uvijek upaljena kamera.

Premijer Milanović je, pak, tražio pa dobio »pet« od kolege Kotromanovića. Eto ti kako to krene kada se po prvi put nađeš u zastupničkoj klupi, a onda ti ne daju ni da omirišeš platnu vrećicu već ti miniraju stolicu pod stražnjicom. E, da bio je taj prijenos skoro pa savršen televizijski format. Pola sata je maksimum za ovakva sijela, taman mjera, i kad bi trajalo vazda samo pola sat, pa još uz ovakav napet scenarij, bilo bi idealno da ga se emitira na kojem god hoćeš programu HRT-a. Šteta je jedino što bar za kraj neki valjan redatelj nije imao prigodu uzeti stvar u svoje ruke. Jer, taj ‘jebi ga’ i taj ‘kaj’ jednostavno su tražili malu intervenciju; da se pusti ona zadnja scena filma »Most«, ona kada inžinjer minira svojih ruku remek djelo, ona kad njemački general kazuje – šteta, bio je ti lijep most, a partizanski lider veli – šteta, bio je to divan most. U podlozi svira Bella Ciao. I to je to, Sabor obični, makar da je nekonstituiran. Konstituirat će ga već netko, čim Most vidi tko će mu se odazvati na novu rundu – nečega. Pikado, briškula, kamena s ramena… Šta god bilo i kako god se nešto odlučilo, glavno da se igramo.