Kakav je samo dan bio ta srijeda, dan o kojem će se, garant hoće, jednom predavanja držati na uglednim nekim svjetskim fakultetima. Da je samo potpredsjednika SAD-a koji je navratio malo da pokaže kako je Amerima Balkan pri srcu, da je samo njegovih specijalaca što su se penjali po hrvatskim hladnjačama da i s njih kontroliraju puste zagrebačke ceste, da je samo sigurnosnog naputka da se spuste rolete kad potpredsjednik prolazi, čisto onako po pravilu službe, bilo bi već lijepo za notirati.

 Ali, to nije sve! Kako ćeš preskočiti bijelu opravu u naše Predsjednice, opravu stroga kroja koja samo potvrđuje da Predsjednica iznimno dobro zna kako ubiti svu ženstvenost, a nije da je nema. No, ni to nije, štono bi današnja mladež rekla, vrh! Vrh je famozni Brdo – Brijuni summit. A tamo i onaj pokušaj srpskog suverena Nikolića da poljubi našu Predsjednicu triput. On nasrće, ona pobježe, a čak se i srpski tisak odvažio kazati kako se tu radi o krajnjoj nepristojnosti s one muške strane. Ali, ništa taj dan nisu vrijedili ni helikopteri, ni avioni, ni izvanredna stanja, ni osiguranja, ni bijela opravica, ni zažarena lica kada se – ćaća vratio! Na stranu sada sve ono zbog čega je Ivo Sanadar u Remetincu bio do jučer, ma slušati čovjeka kako daje prvu izjavu po izlasku, bilo je jednostavno nevjerojatno, izvantjelesno iskustvo! Ništa njemu život iza rešetaka nije uzeo od talenta za javni nastup. Čovjek je tako suvereno dao izjavu da ti se čini kako je samo nastavio gaziti tamo gdje je onomad stao.

Roba s greškom

 Lijepo je primijetio sociolog Dražen Lalić kako je Sanader bio divna roba, ali, avaj, roba s greškom. Čovjek je imao šansu kakva se rijetko ikom pruža, stav mangupa koji sve može taman da ga u svoje krilo prime svi ti bjelosvjetski mangupi iste vrste, od Europskih komisija do čelnika država. No, ona greška je učinila svoje pa nas kompletno sve vratila par stoljeća unatrag. Ali, nitko ne može reći da suverenost nastupa po izlasku iz Remetinca nije bila naprosto sjajna.

Nitko te ne radi kao on, onaj koji ne trza ni malo kada mu iza leđa fanovi kliču, a oni drugi viču gdje su pare. Uglavnom, uz sav taj event do eventa nekako je u drugi plan pala ta nježna ljubav između Mosta i HDZ-a te SDP-a. Menage a trois!? Toga u nas ni na filmu nema, a kako će ga biti u svijetu politike. A opet, baš to Mostovo dosadno insistiranje na alibi vladi stručnjaka, na zajedništvu što ga ištu reforme, na domoljubnom rastu, otkrila je upravo nevjerojatne sličnosti između dviju najvećih stranaka. Most pita, one pristanu! Hoćeš gospodarski pojas? Može! Hoćeš prekrojit županije!? Dašta ću! Što god Petrov da pita, s druge strane dolazi potvrdan odgovor, taman da se nametne zaključak da su te dvije velike stranke tek klijetka i preklijetka jednog te istog srca. Elem, svega je bilo tu srijedu, ali nije bilo spomena – kulture! Ajde što o tome nije govorio Biden, razumljivo je posve što to nije palo na pamet ni Sanaderu, makar je svaki njegov nastup vazda bio krajnje minuciozno režiran, a režija jest kultura, no to što za pregovora Mosta i velikana s političke scene barem do sada o kulturi nije bilo ni spomena,  eto je već neki simptom. Zapravo, ne treba griješiti posve dušu, navodno je u samom finišu razgovora Mosta i velikana, netom prije stranačkih prijavaka Predsjednici vezano za mandatara, i bio jedan mali pokušaj da se o kulturi priča. Ali, ubi ga slaba koordinacija, taman da ta tema, kako se to lijepo kaže, završi na marginama susreta.

Kultura na marginama, a recimo rasprava o pravosuđu toliko u detalje da se njome definira i to da presude valja kopirati s obje strane A4 papira, a ne samo s jedne ne bi li se papira uštedjelo.

Ivica Đikić je pisac, novinar, urednik, čovjek koji s kulturom odnosno kulturnom nam politikom itekako ima doticaja, bilo da stvara bilo da se bori s tretmanom medija i kulture kao takve.

»Zbilja je tragično i porazno za ovu zemlju, ovo društvo i ovu kulturu da se ni u jednom od svih tih stavaka pregovora koji se događaju, ne spominje ni riječju ni kultura ni mediji, pa čak, u nekom širem smislu, ni civilno društvo«, ne dvoji Đikić. I jest, tragično, i jest poražavajuće, ako nije i antieuropski i anticivilizacijski. A bome je i nepametno s one neke financijske strane ako se zna da kreativna industrija u Hrvatskoj godišnje uprihodi oko 15 milijardi kuna. Po prihodu je među prve tri industrijske grane, sektor je to koji može još puno više doprinijeti ekonomiji ove zemlje, no to svejedno još nije  postalo temom onih koji pregovaraju o programu rada neke buduće vlade.

Nezadovoljni pregovarači

Nameće se zaključak da su pregovarači nezadovoljni gotovo sa svim i spremni mijenjati sve, samo su zadovoljni aktualnom kulturnom politikom. Nema pritom veze što je budžet za kulturu nikad manji, ni što je kulturna politika bitan segment rada svake vlade, a nešto se olako prelazi i preko činjenice da su u bijelom, razvijenom svijetu mediji i kultura važan dio one toliko žuđene demokracije. Ignorirati sve to bilo bi najblaže rečeno neodgovorno. Zato je izvjesno da će sva ova pitanja biti na redu tek kad se formira Vlada, a ona prvo riješi mali milijun drugih reformi.  Elem, možda će zadnji čas akteri ove političke sapunice i prozboriti koju na ovu temu, makar dojam da je kultura zadnja rupa na sviralu ostaje na snazi. Dobra je vijest da Most evo ima svoj prijedlog reformi i za kulturu. U njemu neke dobro znane stvari koje se u naših aktera na političkoj sceni vazda spominju da se u pravilu nikad ne realiziraju. Tu je analiza stanja i izrada Kulturne politike, pa uvođenje stručnosti i kompetentnosti umjesto ideološke pripadnosti, pa novi Zakon o kulturnim vijećima, da im se dade veća važnost i neovisnost, pa podrška kreativnim industrijama, pa objedinjavanje Zakona o medijima, Zakona o elektroničkim medijima, Zakona o HRT-u i Zakona o HINA-i, pa jačanje profesionalnih novinarskih standarda i zaštita profesionalne autonomije novinara od ekonomskih i političkih pritisaka, pa zaštita novinara od pritiska vlasnika u medijima, pa donošenje Kolektivnog ugovora za medije i provedba Zakona o radu u medijima ….

Detektiralo se štošta, ali dok traje detekcija, na terenu se događa potonuće. Dok traju pregovori, u Splitu se planira zatvaranje najstarijeg kina u Hrvatskoj, »Kina Karaman«. Istekla mu je zaštita namjene. Sluti se prenamjena u kakav fast food. Pala su i druga kina, pa što ne bi i Karaman. A to što je najstariji na ovim prostorima, što je iz daleke 1907. godine, to eto ne vrijedi baš ništa. Dok se traži mandatara na to ćemo kulturno zatvoriti oči.