Kad je predizborno doba, onda stranački dužnosnici hodaju naokolo. Obilaze sela i gradove, doline i planine, gudure razne gdje god neke čeljadi ima, a sve ne bi li uvjerili istu tu čeljad da baš njima trebaju dati glas tog 8. studenog, još jednog u nizu onih presudnih datuma za budućnost naše zemljice. Vade se iz prašnjavih ladica zastavice sa stranačkim logom, kemijske olovke i upaljači, a mladež stranačka naokolo materijale dijeli odjevena, pitaj svevišnjeg zašto, u šuškavce, makar vani sunce upeklo.

Nekad je to baš onako dernek, ako se radi o područjima od iznimne važnosti za konačan uspjeh, a nekad se skupovi odrađuju tek toliko da se ispuni plan zacrtan u debelim kožnim notesima stranačkih stratega. Bjesomučno hodanje naokolo jedna je od onih stvari za koje se na ovim prostorima vjeruje kako bez njih izbora nema. A kad se dođe tu gdje se pošlo, onda do štandova u stranačkim bojama malo navrate oni čija je to opcija, tek da podršku daju, baš kao što malo navrate oni koji podršku ne bi dali ni u ludilu. Samo, nisu oni bitni. Najgori su – kako nedavno reče dužnosnik jedne od stranka koje vjeruju da će se makar koji njihov čovjek dočepati parlamenta – oni koji dođu, a ne govore ništa. Što li misle? Čiji su igrači? Kako ih pridobiti?

Može ih se, možda i tko zna, pridobiti »partizanskim« interesom za vlakićem. Žarom žešćim nego li je bio žar u legendarnog Prsana, Predsjednica s jedne strane, i vladini jurišnici s druge, natječu se tako na temu tko je vratio vlakić iz Mađarske. Pitanje je krucijalno, krucijalnije od nezaboravne dileme »tko je zapalio žito«, a činjenica da iza spaljenog žita stoji Vasa sugerira da možda ni vlaku nema spasa ako iz operacije ne stoji neki Vasa i kad se Orbanom čini.

Šutljiva grupacija

Ako se pak ta šutljiva grupacija potencijalnih birača ne pali na vlakiće jer naivno vjeruju da su tu igricu ostavili daleko iza sebe, možda će se, valjda će, voditi gafovima i omaškama u svekolikih kandidata za premijera i njihovih najbližih suradnika. I jest, nekako je zabavno kad ne znaju do pet ključnih programskih odrednica pobrojati ni tri, a uz to što je smiješno, i žalosno je kad se od par milijuna kuna ne zna izračunati dva posto. Svaki gaf u bilo koga samo jača želju da končano vidimo to epsko sučeljavanje dvaju Titana, pa neka pred svima i nabroje i pobroje sve što im je na duši. Ako su onomad to mogli Ivica Račan i Ivo Sanader, zašto se sad vraćamo unatrag, uvjereni kako ovaj narod odluke donosi na osnovu takve trivijale kao što je boj kravate, meškoljenje pred kamerom, stas i glas, da vještinu slaganje rečenica i ne spominjemo.

Nije narod glup, neće se on dat zavesti televizijskom slikom tek tako. Ali, nije zato nemoguće da se navuče na opojni zov pjesme! Jer, zna svaki ozbiljan strateg da je sretan onaj koji zdravu omladinu ima, a HDZ je ima. Ima omladinu, a omladina ima Dražena Žanka, a on ima pjesmu za poklon omladinskoj organizaciji HDZ-a u ime 25 godina postojanja. »Mi smo mladež HDZ, naše stranke najveće. Mi radimo najbolje za budućnost Hrvatske«! Ili: »Hej, hej mladeži, podignimo ruke i zapjevajmo svi. Vi ste snaga, budućnost i nada, vi ste najbolji!«. Na stranu sad mali milijun dilema, od one mora li himnu mladeži pisati čovjek koji na ovim prostorima pjeva od stoljeća sedmoga, a ne recimo Houdek, na stranu i to, najblaže rečeno, retro poimanje disco zvuka, kad je stih tu onaj koji vrijedi svake muke. Snaga, budućnost i nada!

Taman da cupkaju svi stranački čelnici dok Žanko pjeva, svi osim dičnog predsjednika. Nije valjda da je u njega neke dileme, neke sumnje u istinitost teksta kao takvog. Pravi fan zna da tu dileme ne smije biti, jer ako je ima, onda su sve ove godine mlade nam demokracije bile utaman.

Anka Mrak-Taritaš

Uglavnom, mjesec dana do izbora bavit ćemo se svim i svačim dok se zadnji tren ne angažiraju PR stručnjaci ne bi li popravili dojam i još malo sakrili činjenicu da je sadržaja malo. Zapravo, već se bavimo svim i svačim makar bi i bez toga svaka odavno opredjeljenja ptica i opet odletjela put svoje glasačke kutije, čak i onda kad se pojavi kakav Zvone Boban pa iskreno progovori o tome tko je i zašto njegova opcija za ovih izbora. Nisu ovo doba da se na glas govori za koga si. Zašto!? Vrag bi ga znao. Zašto recimo ne bi čovjek smio na glas reći tko mu je draži, a tko manje drag. Evo recimo Anka Mrak-Taritaš, ministrica graditeljstva, ona koja veli kako joj nije cilj biti predsjednica HNS-a već baka. Kako ti neće biti simpatična dok iskazuje lijepu dozu fina humora sprdajući se s skupim nekretninama koje nemaju valjanih papira i dozvola. Ima li bolje slike prošlih vremena, od činjenice da kuća u kojoj je živio bivši premijer nije etažirana. Ministrica je to koja je u ove četiri godine nekog vraga radila kako valja, dok primjerice njen stranački kolega ministra gospodarstva nije uspio ni komadić Jadrana izbušiti kako valja, a kamo li što drugo. Što ima nelegitimno u tome da se nju na glas preferira, a njega ne, makar su stranački druzi, tim više kad vidiš kako ju je koalicija stavila tamo negdje daleko na listu da Sabora ne vidi i da im ne kvari atmosferu.

Slamka spasa

Preferencijalni glas možda tako bude ona slamčica kakva takva spasa u cijelom ovom cirkusu koji je upravo započeo. Spas baš za one gore spomenute što dolaze na skupove pa šute, ili one što ne haju za ništa već s prezirom na dan izbora ostaju doma. To pravo da glasaš za onog tko ti se, tko zna kako, umilio makar mu stranku ne voliš, neće biti veliki korak za demokraciju ali jest mali iluzionistički pomak u smislu vlastita veselja u nedoba od izbora. Ako ništa, daje nam on mogućnost da se makar malo zabavimo dok biramo zastupnike onako kako se biraju igrači u kojekakvim računalnim nogometnim igrama, da sami za svoj gušt dajemo pluseve i minuse, gledamo kakva je bila forma u prošlom kolu, pa predviđamo kakav bi mogla biti nova sezona.

Preferencijalni glas daje mogućnost da volimo igrače i kad im mrzimo timove. Odnosno, daje ta novina makar iluziju da se glasati može i kad nas ne motiviraju  vlakići, kad smo siti gafova, kad ne volimo stranačke mladeži, kada nas ne impresionira ni upaljač, ni kapa, ni kišobran sa stranačkim logom i kada ne snujemo sučeljavanje one dvojice Titana. Pa ćemo po svojim nekim kriterijima preferirati i birati, makar ćemo, vrlo vjerojatno, svejedno naredne četiri godine i opet u diple, za ludu, svirati.