Nekad su antikvarijati bili drugačiji. Nije ih bilo ovoliko, nisu k’o danas otkupljivali samo udžbenike, i što je najvažnije, nisu te u njima djelatnici gledali poprijeko kad samo navratiš ubiti vrijeme i kad satima mjerkaš požutjele knjige.

Bit će da su bili od države dotirani, pa se djelatnicima u plavim kutama i nije bilo za brinuti. Ono bitno je, međutim, nešto drugo – činjenica da je, eto, bilo klinaca koji su katkad džeparac trošili i u antikvarijatima, ako su nakon višesatne potrage, listanja, biranja našli štogod za što su imali novca i interesa. Ništa se tu nije kupovalo slučajno, makar je teško s ove vremenske razdaljine znati kojim su se to kriterijima vodili pri kupovini. Recimo, knjiga »Kapelski kresovi«. Na prvu bi bilo i lako i logično kazati kako je kriva istoimena televizijska serija, brkati Dimnjačar i jednako mu brkat kompanjon Riđan, Prsan i njegove mine što vole zatajiti, ona Ina i onaj Jastreb i one udice u smokvama na koje se hvata mrski okupator. Nije to bilo kao danas, da svaka knjiga ima seriju, i svaka serija knjigu. Onda je to vrijedilo više, poglavito ako je s potpisom autora, a ova ga je knjiga imala. Otvoriš stranicu prvu, a tamo lijepo piše – Veljko Kovačević! Onaj koji ju je kupio, prije tridesetak godina, ako ne i više, kupio ju je i zbog svega spomenutog.

Knjiga je naokolo s njim hodala po podstanarskim stanovima, raznim gradovima, gubila se na tren iz vida jer je neko drugo štivo bivalo važnije, da bi se opet vraćala pred oči. Kroz sva ta seljakanja izgubilo se štošta važno, recimo neki važni stripovi Zlatne serije i gdjekoja kaseta s bendovima za koje sve manje ljudi zna da su uopće postojali. Ali, ta bi knjiga vazda odnekud izranjala. I neka je. Jer da nje nije bilo da se poput asa iz rukava izvadi u trenu kad je trebalo dokazati da se Gorane i Goranke štuje, tko zna bi li i danas stajala u regalu na počasnom mjestu, kako i dolikuje knjizi koja je očito bila kupljena da bi spojila dvoje ljudi.

Brod u boci

Glede »Kapelskih kresova« sve je manje više jasno. Sa zbirkom pjesma »Brod u boci« sve je znatno zagonetnije. Tamo nema potpisa autora, a nema ni junaka s brčinama. Tamo je samo posveta koja kaže: »Sve najbolje, Alma.« Vraga bi ga znao tko je Alma i kome je to Alma drhtavim potezima olovke napisala posvetu. Vrag bi ga znao i zbog čega je taj netko kome je Alma poklonila knjigu odlučio libar poslati u svijet dalje. Možda je, tko zna, u pitanju neka nesretna ljubav poslije koje čovjek nepromišljeno baca iz kuće van baš sve što bi ga na slomljeno srce moglo podsjetiti. A možda je tek neki rođendan običan za kojeg su se na suprotnim stranama našli Alma koja voli pjesme i pjesnike, i slavljenik ili slavljenica koji više vole prozu, ako ne i predmet neki konkretan. Kupiti prije sto godina, u istom onom antikvarijatu gdje su zaposlenici hodali u plavim kutama, knjigu pjesama i šansona Arsena Dedića »Brod u boci« bilo je jednostavno i lako, ako ništa, da se Almina ostavština spasi.

Svakog, uostalom, jednom ulovi želja da napiše stih ili dva, a kud ćeš boljeg mentora od Arsena. U pjesništvo se ipak nije krenulo, ali se zato knjiga ljubomorno čuvala i onda kad se na nju zaboravljalo. I opet gradovi, opet podstanarski stanovi, opet  dragocjenosti koje se netragom gube jer možda i nisu bile toliko vrijedne, i opet ukoričeno ono nešto što se iz kuće ne daje. I neka je tako. Jer, prije koji dan bila je ta knjiga najvrjednije nešto. Eh, da je samo onaj kojem je Alma poželjela sve najbolje uopće stigao do »Balade o prolaznosti« i stiha koji kaže: »Kad ljubili smo kratko u tuzi kišne noći, govorili smo za se da ljubav tek će doći.« Da jest, možda bi sve bilo drugačije. Znaju knjige biti takve, znaju neki pisci i pjesnici biti takvi da igraju neke važne uloge veće od onog što u njima piše i što su napisali, veće od života.

Da hipsteri zavole

Blaženi kapitalizam u koji smo uletjeli iz blaženog socijalizma je u prostor antikvarijata naše mladosti uselio, ako sjećanje ne vara, najprije miksere, bijelu tehniku i usisavače, a onda tko zna što sve ne. Što je danas tamo gdje je nekad sve mirisalo na stari papir i sobe u kojima su knjige bivstvovale, vrag bi ga znao. Lako moguće da je nekakav restoran brze prehrane. Knjige tu više ne stanuju, ali ih još ponegdje ima, po tavanima, po starim kovčezima, po regalima masivnim i manje masivnim. Vide li ih klinci, današnji tinejdžeri, mladost, mladi poduzetnici i poštena inteligencija? Traže li pjesme na svojim tabletima i smartphonima onim žarom kojim su, eto, neki klinci onomad po antikvarijatima tražili knjigu koje će im suptilno odrediti sudbinu?

Znači li im išta to fino tkanje majstora cinika, pjesnika koji nas je, kako to lijepo reče Miljenko Jergović, učio lijepom plakanju, i hoće li ikad doći u godine kada će im svaki stih postati važan. Posve slučajno taj dan kad smo konačno shvatili koliko nam treba Arsen Dedić, na nekom kabelskom teve kanalu što se bavi hranom Anthony Bourdain putovao je Italijom, u šibenskom TLM-u se štrajkalo, tvornica olovaka TOZ se gasila. Bourdain i njegov domaćin sjeli su u restoran stogodišnje tradicije, opremljen da sad Vito Corleone u njega uđe, ugostiteljski objekt u kojem se savršena jela jedu iz specijalno dizajniranog pribora. Nije to restoran za svaki dan, ali jest vrijedan svekolikog opstanka. Samo, žali se domaćin, mladi to ne vole i budućnost je sve samo ne svijetla. »Daj Bože da hipsteri ovo zavole«, veli na to Bourdain, prije nego sam sebi prizna da ne može vjerovati koju je to rečenicu izgovorio. Ali, u pravu je. Shvate li »hipsteri« svake vrste ono što shvatiti treba, na konju smo svi pa i mi koji se bojimo žutu knjigu dati ikome i na posudbu, da ne bi bez nje ostali. Generacija, ako ne i dvije, tri generacije onih koji su s Arsenovim stihovima i glazbom rasli a da toga ponekad ni svjesni nisu bili, mora učiniti nešto da generacije koje dolaze vole onu Ines kako su je oni voljeli. Neki Ines, neki  Bubamarca, neki raskošni preludij iz »Glembajevih«, neki zaraznu ‘dječju’ himnu koja kaže: »Kad bi svi ljudi na svijetu odlučili ruke da spletu i nikada igru ne završe, ne prekinu san«. Važno bi bilo da vole. Kažu cinik, a ono u njega samo nepopravljiva vjera u ljude kao takve, nesavršene posve. Zato i jest lijepo i veliko kad na polici nađeš dragu knjigu, baš koliko je u isti čas teško priznati da je sve ove godine nisi znao češće imati pred očima. A trebalo je. Možda bi tada sve bilo drugačije, bolje, čovječnije.