Nedjelja. Pasja vrućina. Nedoba neko oko tri popodne.  Prsti lete daljinskom, bespuća televizijskog programa su golema. Ali, ima Boga, ili barem te neke nadnaravne sile koja dobro pazi da nas letargija na uzme posve. Kanal je Treći HRT-a, emisija pučke i predajne kulture »Žetva u Crkvarima – slikopismo potomcima«, a u kadru ni manje ni više nego Slavko Vukšić! Jeste, to je on, Slavko Vukšić zvani Roki, saborski zastupnik u doba još prije 2000., čelnik Demokratske stranke slavonske ravnice.

Pamte se saborska glasovanja kad se čekalo Vukšića, pamti se njegovo pilotiranje, pamti se kako je htio biti predsjednikom. Evo ga sada na televiziji! Baš su od njega stanovnici Crkvara, sela pored Orahovice, u sjeveroistočnoj Slavoniji, posudili obnovljenu vršilicu ne bi li pred kamerama demonstrirali žetvu i vršidbu na starinski način. On je, kažu autori, ljubitelj gospodarskih »oldsmobila«. I jest, pali Vukšić svakojaka motorizirana čuda, bez obzira na to  koliki je sloj prašine na njih naleglo.

Pa ti nekako bude drago što pamtiš kad je saborskim hodnicima hodao aktivno krojeći onomad politiku. Da je u nas poduzetničke ognjice, odavano bi se na kioscima našli i albumi sa sličicama naših zastupnika. Nije to doduše isto k’o nogomet i nogometaši čije se sličice od pamtivijeka lijepe u album, ali dade se između baluna i politike vući sijaset paralela. Ako ništa drugo, svaki saziv na ledinu baci nove neke igrače, onako kako svaka nogometna sezona donosi redizajnirane timove, pa se samo ponajbolje sezone pamte, dok se one manje plodne godine u čas zaboravljaju.

A bilo je, barem što se postava tiče, sjajnih sezona i saziva, dana kada su i vrapci na grani znali naizust nabrojati recimo; Bebić, Milinović, Adlešić, Arlović, Pusić, da Šeksa i ne spominjemo. Bilek, Prelec, Juhas, Rapo!? Svaka im čast, možda su najbolji na svijetu, ali teško da bi se sličice s njihovim likom danas na ulici mijenjale kad zvuče isto kao i veza Bartolec – Capan – Mrčela – Bručić za koju valjda samo najzagriženiji navijači NK Lokomotive znaju.

Skrbni Karamarko

Uostalom i relevantna istraživanja kazuju kako ovaj narod parlamentu svom i ne vjeruje baš. Ali bi se zato, u to ne treba sumnjati, ovaj narod u čas ostavio sve svoje poslove pa, samo da može, otišao ravno i revno među zastupnike. Pritom je lako moguće da je za sve kriva – statistika!

Statistika, vrag da je nosi, ona što otkriva koliko skriva i od koje svatko uzima ono što mu paše. I dok će se čelništvo Sabora pohvaliti količinom donesenih zakona, ili satima od zasjedanja, ako ne i aktivnim kreiranjem one europske politike, narod će garant prvo na tablicu koja kazuje koliko su se zastupnici javljali za riječ, a onda na brojke iz kojih će zlurado iščitavati koliko nas je taj parlamentarizam samo koštao kao da demokracija ima cijenu.

Zapet će oko na podatak da su u prvih sedam mjeseci ove godine troškovi saborskih zastupnika, ne računajući plaću, iznosili nešto manje od 5,2 milijuna kuna, ali će garant preskočiti da je za 400.000 manje nego u istom razdoblju lani.

U oko će upast i podatak da je najviše novca otišlo za korištenje osobnih automobila – 1,7 milijuna. Za najam stanova za smještaj zastupnika u Zagrebu  1,4 milijuna, za naknade za odvojeni život 565.000, na zrakoplovne karte 512.000 kuna, za hotelski smještaj 329.000, za cestarinu 260.000, dnevnice 180.000, za režije u stanovima 193.000 te za ostale troškove poput taksija, reprezentacije, parkinga 46.000 kuna.

To će vidjeti, a preskočit će podatak da je u ovoj godini Sabor zasjedao 68 dana i raspravio 217 točaka. Udarit će se, recimo, po Frani Matušiću vazda rekorderu po potrošnji kao da je on kriv što se iz Zagreba u Dubrovnik puno putuje, ali neće pohvaliti recimo Tomislava Karamarka čije je sav trošak onaj u rubrici »ostalo« i iznosi ravno 22.86 kuna! Na što ih samo potroši!?

No, sva ta kivnost biti će ništa dok se ne zađe u rubriku koja kazuje koliko je tko od deputata bio aktivan, koliko se puta javljao za riječ. Netko tisuću, netko nijednom! Plaću dobiva svatko. Jer, kažu, svi, radi se i u odborima i na terenu. Samo se slabo na malim ekranima vidi.  

I tata bi sine

– Mislite da ste zaslužili plaću – pitali tako mučki provokatori novinari Darka Ledinskog jednog od onih koji u sabornici ne govore.

– Jesam – kazao je Ledinski. Svaka godina u ovo doba kada zastupnici kreću na zasluženi odmor, a građanstvo psuje samom sebi rodbinu uvjereno da su odavna i oni mogli zastupnicima biti. Čini se lako i legitimno k’o što je legitimno doma iz fotelje vjerovati kako bi i ovaj loš domaći nogomet znao igrati baš svatko od nas.

U to da se u Sabor ulazi na osnovi svekolikog angažmana ne vjeruje vjerojatno ni nezavisni Branko Vukšić, makar se tom čudu nada dok najavljuje da će izići na parlamentarne izbore. Zna se da su i škare i sukno u rukama velikih stranaka i vođa, a to onda znači da će nagrađeni biti samo istinski vojnici stranke i partije.

Ostali!? Eno ih kako stoje u redu poput HSLS-a ili HSP-a – AS i pri tom se ne libe u startu za koalicijsku vjernost tražiti  makar tri zastupnička mjesta. Tri!? Zašto ne četiri da mogu na karte bacat’ kad se danas sutra zatvore u svoj stranački klub da izbistre je li im pametnije saziv preživjeti bez da išta pričaju, ili im je ipak bolje kadikad progovorit.

Glupo bi jedino bilo Sabora se dočepati a ne pokušati se grčevito u njemu čim duže zadržati. To neka radi Martina Dalić. Jer, nema boljeg posla od zastupničkog, poglavito kad si oporba. Tu brate ne možeš pogriješit’ ništa. Tek te možda ošajca netko medijski u ime ljetnog raspusta, ali se brzo zaboravi. Sve je to ionako jal, jer i tata bi sine da je zastupnik, ma ga nekako i tko zna zašto, ne ide. Elem, u nedoba od nedjelje, zahvaljujući HRT 3 iz duboke memorije na vidjelo je izišao Slavko Vukšić.

Ni kriv ni dužan, dok je vozio stanovnicima Crkvara staru vršilicu, bio je on lijep podsjetnik na doba  mlade nam demokracije. K vragu, činilo se onomad da ova zemlja može samo naprijed. Sve je tada bilo važno pa i tko je Vukšić. Sto godina poslije, sve je međutim, ako ne isto ono još malo gore. Imena zastupnička više ne pamti nitko, ili malotko.

Kamo sreće da je to dokaz kako smo otišli korak dalje svjesni da društvo ne čini samo politika i zadovoljni jer društvo ide naprijed samo od sebe.  Prije će biti da nam je na zlo dalo to što se stalno vrtimo u krug, nemoćni vidjeti išta i dublje i šire od puke statistike.