Dok Kukuriku koalicija smišlja novo ime za iste međusobne stranačke odnošaje, samo da atraktivnije zvuči pred novu rundu izbora, dok SDP smišlja »novi« program koji bi trebao učiniti nemoguće i, narodski rečeno, pomiriti vjekovnu ljudsku, pače političku želju da se i prdne i stisne u isti čas, oporbeni HDZ započeo je svoju začudnu formu stranačkog okupljanja koja se klauzurom zove.

I makar klauzura sama po značila da će se ljudi negdje zatvoriti pa u tajnosti sve važno dogovoriti, vazda s tih HDZ-ovih klauzura izađe van ono suštinsko što je predsjednik stranke imao za primijetiti pa prenijeti svojim pulenima. U Slavoniji je tako glavna misao bila kako bi Slavonija morala i mogla proizvoditi što više hrane. Lucidno je doći u Slavoniju pa kazati kako druge nema nego zaorati brazdu i hraniti duplo stanovnika nego ih Hrvatska ima. No, još je žešće zazvonila poruka sa zagrebačke klauzure, apel da svi krenemo iz grada na selo pa da tamo imamo makar četvoro djece umjesto što se tiskamo u gradu s jedva jednim čedom. Sve se čini da će nama HDZ to omogućiti čim dođe na vlast, osigurati sve uvjete da se maknemo s gradskog asfalta i vratimo obrađivati napuštenu zemlju, da bi zatim bogati i debeli, poput austrijskih ili njemačkih poljodjelaca iz loših telenovela, čim poberemo bogate usjeve, krenuli na more ili u kakve toplice. Zvuči i lijepo i logično, taman tako da čovjeku učas bude jasno kako bi nakon premijera koji nikada nije nosio ništa teže od aktovke, sada mogli dobiti jednog koji nikada motike nije držao u ruci, niti mu je na umu ijedna od svih tih sitnih finesa, od kiša do suša, zbog kojih katkad urod i propadne, taman da se k’o kula od karata sruši i masterplan o četvero djece na didovini. 

Dakako, postoji i sitna mogućnost da s tih klauzura izlaze samo frizirane vijesti i da je promišljanje bilo puno kompleksnije. No, svejedno upada u oči taj nagli interes vodećih nam ljudi za sve što s poljodjelstvom ima veze.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je, doduše, izbrisala s predsjedničkih službenih stranica svu onu pastoralu o svom djetinjstvu, trčanju po travi, lovu i ribolovu. Sad to izgleda baš onako i školski, svjetski, hladno i štreberski. Ali, nije krv voda! Samo jedna nazočnost žetvi na obiteljskom gospodarstvu Vrakić u mjestu Magić Mala u općini Nova Kapela, samo jedan pogled na kombajn vrijedan 300.000 eura i eto metamorfoze. Malo je falilo da ga i provoza.

Hrvatski kruh

Ništa nije falilo da poruči kako se nada da ćemo jesti hrvatski kruh od hrvatske pšenice. »Prvi put u životu vidim žetvu iz jednog modernog kombajna. Do sada sam vidjela samo one stare, ekstenzivne načine«, rekla je Grabar-Kitarović, a to je sve samo ne šala. Nije, naime, ni koji dan od te kombajn avanture prošao, a Predsjednica je krenula u novu akciju, onu za spas bikova i krava braće Markić. Uzela je stvar u svoje ruke, došla u Ministarstvo poljoprivrede naganjati naokolo ministra, a plahi Tihomir Jakovina udri u bijeg. Pokazala je da je žena od djela i da se na nju narod može osloniti.

Kad pođe po zlu, ili kad misliš da je pošlo po zlu, ti nazovi Predsjednicu! Pravo hičkokovski. Evo je kako s kombajnom ili bez njega sređuje račune tamo gdje misli da je vrijedno  autoritet krčmiti, pa bilo da je radi hrvatskog sela ili, tko zna, radi poruka što proviruju podno zatvorenih vrata kojekakvih klauzura. A dok su jedni ridali nad sudbom sela, premijer je naokolo pisao pisma u ime spasa hrvatskog nogometa. Dužni k’o Grčka još nismo, pa mu se može baviti trivijalom koja će ga, šatro, još malo gurnuti u desno. Stoga je nekako k’o kec na desetku legla vijest da svečani mimohod povodom dvadesete obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, onaj što će se održati 4. kolovoza u Zagrebu, neće režirati akciji sklon Kristijan Milić, kako je to zamislio akcijski junak ministra obrane Ante Kotromanović, nego će kulturno-umjetnički program režirati Petra Radin, umjetnička voditeljica kazališta Tvornica lutaka. I nije, da se razumijemo, tu sporna redateljica, nego je na čisto simboličkoj razini slatko i logično da mimohod vodi ona koja inače radi u kazalištu kojeg vole djeca, i u kojem je lutaka. Jer, sve ovo u nas i nije nego jeftina varijanta »Kuće lutaka«, plošni igrokaz začet kartonskim likom Predsjednice, da bi u njemu bilo i bikova što kampiraju pred resornim ministarstvom, i premijera što piše pisma i leta helikopterom i kombajna koji je čudo neviđeno. Sve je tolika opsjena da bi najpoštenije bilo da sva borbena vozila, avioni, brodovi, pješadija i mornarica i ne budu nego lutke koje ćemo prošetati naokolo, sukladno činjenici da ionako plešemo kako drugi hoće, nesposobno poput Grka makar jednom i makar kome složno pokazati srednji prst kako stoji u zraku. Srednjak svakome tko recimo misli da s asfalta treba na selo, a ne recimo u Utrecht! Jest doduše, u nizozemskom gradu Utrechtu tek započinje taj eksperiment s bezuvjetnim temeljnim dohotkom kako bi se utvrdio njegov utjecaj na društvo, no stvar je zapravo krajnje jednostavna.

Nizanje floskula

Gradske vlasti u suradnji sa sveučilištima žele provjeriti funkcionira li temeljni dohodak u realnom životu. Temeljni dohodak pak podrazumijeva bezuvjetno primanje mjesečnog iznosa dovoljnog za pokrivanje životnih troškova, a pilot projekt bi trebao utvrditi kako će ljudi iskoristi tu posvemašnju ekonomsku slobodu, odnosno hoće li izabrati dodatni rad, vrijeme posvetiti obiteljima, volontiranju, dokolici, učenju ili zabavi. Pojednostavljeno rečeno, ima li, gospodo, u nas kakav program koji neće biti tek puko nizanje floskula već će nam omogućiti da živimo k’o ljudi, da bi zatim  bez egzistencijalnih muka dali društvu najbolje od sebe, pa značilo to živjeti u gradu, ili na selu. Kakvi god da jesmo, lako je moguće da ne bi sjedili doma već da bi i radili štogod.

Samo, kako bi se onda održavale klauzure i čemu bi onda služila sva te Potemkinova sela kartonska, parade, kombajni, uhljebi, stranke. Predstavi bi možda došao kraj. Normalan život bi možda dokinuo politiku. Hrvatska do Utrechta!? To bi bio program! Umjesto toga Tomislav Karamarko s klauzure poručuje – danas palimo motore i krećemo u borbu za bolji život u Hrvatskoj. Garant čovjek ne zna kako se u dobrom dijelu uzmorske Hrvatske izraz »pali motore« koristi kad nekog hoćeš otjerati od sebe. Taman da se glede svih tih kartonskih programa za posvemašnji oporavak, i njemu i sličnima uredno poruči – ma pali(te) motore!