Nije lako ime dat’! Ni kućnom ljubimcu, ni djetetu, ni brodici, ni mrskome susjedu. Teško je, jer u malo slova moraš sažet sve bitno, a da dobro zvuči, da se zlotvori imenu ne rugaju, da se rimuje kako spada, da se rodbina na naljuti i da, a to je najvažnije, s balkona možeš čedo zazivat da ne zvuči kretenski.

Dag!? Nema na to čovjek što nego naćuliti uši. A kad ih načuli, onda čuje da još ne znaju čekaju li muškića ili curicu, ali bome ne znaju ni koje će im ime nadjenuti. Ako je žensko, bit će lakše. Danas su za ženska imena dobra vremena, taman takva da nije problem ako se mala zove ne po baki, nego prabaki, Franka, ili Nina u ovom slučaju.

Ali, muško, e to je problem. Suri otac ipak je više nježno neko biće, a nježna majka ipak je sura tradicionalistkinja. Pa dok on internacionalno zagovara da se mali, ako ne Dag, zove makar Andrea, ona bi radije da je i Mate i Ante i Jozo, nego li da mu se djeca u školi smiju, uvjerena kako Andrea ne može biti nego žensko ime, ako nije Pirlo.

Jalovo kolebanje

Raspravljaju njih dvoje sve dok ona ne presječe – mali će bit’ Roko! On se nešto meškolji, dosta mu je onaj jedan Roko u široj obitelji s kojim se i nije nešto ta šira obitelj usrećila. Ali, ona ima argumente. Roko je, ne dvoji, ime za muškarčinu, visokog i zgodnog, onog preplanulog momčinu kojem djevojke neće moći odoljeti – njegovu stasu, glasu i zaraznom osmijehu što otkriva bijele mu zube. Roko!

Dat će zračnoj luci što niče ime prvog hrvatskog predsjednika. Jer, ako veće nema valjanog trga u glavnome gradu, a Milanović kao pravi urbanist zna da ovaj trg što nosi Tuđmanovo ime nije pravi, onda mu treba dati barem zračnu pistu. Sljedbenici premijerova lika i djela likuju.

Za njih je ionako sve šahovska partija, a ovo jest šahovski potez kojim se žrtvovalo nešto malo birača ljevice, ali se zato protivnički HDZ stavio pred nemoguć potez. Popljuvat ne možeš, jer se kuneš u nasljeđe Tuđmanovo, a prihvatiti jedva da možeš jer je prijedlog stigao s nazovi ljevice.

Mat, pat, šta god bilo, zajebano je, makar se lider oporbe Tomislav Karamarko trudio u zamjenu za prvog predsjednika dobiti makar brisanje iz čitanki prvog maršala. Jalovo mu je to kolebanje. Milanović je odigrao majstorski potez šahovski. Zapravo, u zadnje vrijeme, otkad je ona nazovi anketa na niti tisuću ljudi pokazala kako se izborni ćurak okreće s krajnjeg desno sve više lijevo, premijer k’o da sve radi u ime iluzije da nema više ničega što dijeli te lijeve i desne.

Prihvaćaju se HDZ-ovi amandmani, ne glođe se oko imena zračne luke, a bome su im i gospodarski programi skoro pa isti, taman takvi da se danas sutra i mi Grčkom zovemo. Da nije ono malo zadrtih desničarskih medija, činilo bi se da je nestalo svake podjele, i da Hrvata samo sloga spašava u ovo vruće ljetno doba. U to ime živjela i aerodromska pomirba. Samo, nije tek tako ime dat’.

On je povukao potez, pa se vi, drago općinstvo, nosite s tim kako vam drago, da sve one buduće goste zračne nama luke metroploske i ne spominjemo dok lome jezik čudeći se manje Franji, a više Tuđmanu.

Braća Mamić

I nosi se puk, i to tako da posvuda niču inicijative koje bi da im se aerodromi zovu imenom i prezimenom, a ne više kvartovski Resnik, Pleso, ili Ćilipi. Ime je, kažu, znak, ali istina je i to da se samo neka imena pamte. Ostariš, zaboraviš, ali ti, tko zna zašto, u pameti ostanu ona najmonumentalnija imena, poput recimo činjenice da se trogirski škver zvao Jozo Lozovina Mosor.

Nije lako ime dat’. Lako je zato makar pitati – može li drugačije. Može li se, recimo, u ovom mačističkom, ispolitiziranom svijetu zračna luka zvati, primjerice, po Mariji Braut, toj začudnoj fotografkinji koja nas je ovih dana napustila. Može li se zvati po ženi koja je svojim objektivom bilježila sve što nam se događalo – precizno, iskreno, senzibilno, s ljubavlju.

Može li njena bijela kosa biti zaštitnim znakom moderne aerodromske zgrade, mogu li njene fotografije krasiti velike hodnike, mogu li putnici gledati njene fotografije dok čekaju prtljagu ili čekiranje, pa da zbog tih slika kažu – vauuu, kakva zemlja!

Može li sve biti taman tako da požele ostati koji minut duže tu u zračnoj luci, dok im se pred očima odmotava priča koju će poželjeti vidjeti. A ako im se silna tehnika poremeti, ako im recimo treba pod hitno napuniti baterije mobilnih aparata, dajmo im one pametne klupe što ih je smislio inovator iz Solina Ivan Mrvoš, pa nek im se aparat puni dok sjede i uživaju u sjajnoj fotografiji. Bi li takva zračna luka valjala išta? Jamačno bi. Ali, šahovska partija je atraktivnija. Onima koji se s pasivnim »figurama« imaju privilegiju igrati.

Nego, kad se već igramo, a zašto se zračna luka ne bi zvala Braće Mamić? Marketinški, bilo bi potentno, makar morali i zanemariti onaj kriterij sa zvanjem s balkona.