Arhiva NL
Pade zid. Ni prvi ni zadnji. Svijet se tako voli mijenjati u gradovima, zemljama gdje se ne planira ništa i malošto
Ali, nije taj zid bio pamtljiv samo zato što je dug. Jest dug, ali jest i šaren! Sve grafit do grafita. Crteži neki bolji, neki gori, ali sve veselo, i onako svjetski. Zid je to koji je bez problema mogao egzistirati u svakom velikom i lijepom gradu na svijetu. Sve je taj zid činio smislenim, čak onaj svojevremeni bunt nekolicine stanara zgrade čiji su balkoni gledali na sliku na kojoj je, ovisno od toga tko i kako čita, pisalo i »pička«. Bunt je bio žestok, žešći puno nego kad se dva tri kućna broja dalje rušila zgrada u kojoj su brundali strojevi tvornice »Nada Dimić«, ali zidu nije naškodio.
Grafiti su na zidu u Branimirovoj nastali davno, ali to i nije previše važno. Zapravo, svatko od onih koji su ga makar jednom vidjeli ima svoj neki datum kad mu se čini da je šareni zid stasao. Je li to možda bilo osamdeset i neke, kad su vlakovi uredno vozili Dalmatince u Zagreb, ako ništa ono na pregled, jer »gore su bolji likari«. Dolje takvih zidova nije bilo, ako se ne računaju grbovi nogometnih klubova, pa je šareni zid ljepšim učinio sve – od podstanarskih stanova u kojima se čekao pregled, do pregleda samog. Ili je to ipak devedeset i neka, ona ratna, i opet vlakovi koji spajaju Gorski kotar s metropolom, i onaj osjećaj u jedne brucošice da ništa ne može biti baš toliko crno da ga šarenilo zida u Branimirovoj ne razvedri malo. Ili je to, možda, godina 2010. ili 2011.!?
Država i poduzetništvo
Šaptom pao
Bilo kako bilo, zid u Branimirovoj šaptom je pao. Bilo je tih dana od rušenja ionako važnijih tema od zidova, pa su mediji sve to nekako sramežljivo popratili, a i čitava priča se na prvu čini previše zagrebačka da bi ju se jače pratilo. U ono malo tekstova i komentara govorilo se svašta – od toga da se radi o neviđenom kulturocidu, do toga da ćemo mi onako sagraditi, a onda valjda i nacrtati, bolji, veći, stariji. Ono što je zid činilo svehrvatskom pričom malo se spominjalo, to sustavno ignoriranje javnosti, to njeno pravo koje egzistira samo na papiru da kreira, ili da ju se barem pita ta ‘banalnost’ jesu li da se zid ruši, ili nisu. Možda bi, tko zna, sve bilo drugačije da znamo je li onima kojima je smetalo da na zidu piše pička, sad lakše kad zida nema, ili će im ipak pogled u daljinu za prve jutarnje balkonske kave biti siromašniji. Tko zna što bi rekli i korisnici pučke kuhinje koji su svaki dan tu, putnici u vlakovima ako još voze, vozači tramvaja, turisti koji su baš podno tog zid vukli svoje kofere od autobusnog do željezničkog kolodvora. Bilo je drugačije, toplije, svjetski, a sada je samo siva ulica i ništa više.
Pade zid. Ni prvi ni zadnji. Svijet se tako voli mijenjati u gradovima, zemljama gdje se ne planira ništa i malošto. Prođu danas ima samo jeftina kulisa za lošu predstavu u kojoj smo samo statisti. Ne da se tu više bogzna što napraviti niti od kartona. No, ono troje s početka priče ipak imaju zašto biti sretni. U ovo nezgodno doba kada mladost i starce ne veže ništa a razdvaja sve, u ova vremena kad su klinci rigidniji i konzervativniji od svojih staraca i uvjereni da ovoj zemlji treba čvrsta apsolutistička ruka, oni se barem imaju za što uhvatiti, za činjenicu da su voljeli jedan zid.