Šator je za zimske uvjete, a suncobrani za ljetne. Janjetina na ražnju je za sve vremenske prigode, bilo da je uz kapulicu mladu, ili kapulu običnu. Prosvjed, onaj braniteljski, isto može u svako doba godine. Može u Savskoj 66, a može i nasred Trga svetog Marka. Doduše, Josip Klemm će u kamere reći kako nije to prosvjed, nego čekanje. Čeka se premijer. Da ih primi. Suncobrani i stolice su valjda »čeka«. Ali, kazat će Klemm i kako to nije nikakav ultimatum – to što neće s trga dok ih premijer ne primi. To je isto čekanje.

   No, da bi se detektiralo što je to branitelje iz Savske natjeralo na kampiranje na Trgu Svetog Marka, ne treba ići predaleko. Sve se čini, nije za njihov dolazak kriv ni prosvjed djelatnika Imunološkog zavoda koji su šator došli podržati pa na naglo odlučili na trgu ostati, a ni premijer koji ne shvaća da mu je na Dan Oružanih snaga zadaća da primi svakog tko to poželi, a ima s oružanim snagama neke veze. Kriv je, svega mu ako nije, ni manje ni više do li predsjednik HDZ-a, vođa oporbe, favorit sljedećih izbora Tomislav Karamarko!

Kriv jer se oženio

Kriv je, jer je u trenucima najveće svoje sreće zaboravio one koji su mu odani. Kriv je, ni manje ni više nego zato što se oženio, ali ne kako pravom demokršćanskom vođi dolikuje, već u tajnosti. A trebao je to biti spektakl, barem se tako, nema davno, najavljivalo. Trebalo je to biti što svadba, što veliki predizborni skup na kojem će s jedne strane feštati selebovi, a s druge narod. Mogao je, da je htio, i u šatoru u Savskoj organizirati proslavu. Tamo slavni ionako rado navraćaju, a ima i za svaku poštenu svadbu nužnih rekvizita, od hrane do vatrometa kojim je, primjerice, onomad dočekana Predsjednica. Umjesto toga, završilo je sve na brzinu, uz dva kuma, pa još pred svećenikom koji voli vragove crvene, žute i crne tjerat iz zaposjednute janjadi. Što je falilo šatorskom don Stojiću!? Brate, ništa!

   Čast, doduše, Karamarku, čovjek je sve obavio u najboljoj maniri valjda najsavjesnijeg šefa tajne službe kojeg smo ikad imali. Ali, previše je tu nedostajalo komponenti. Gdje je barajktar brkati, velik i grlen da povede povorku? Ne bi ni starog svata da zapjeva. Nema ni pivca da se živ batrga na haubi kakvog mercedesa, ne mora ni biti onaj skupi, opjevani, partneričin. Nema ni jabuke da se preko krova baca, nema pjesme, prvog plesa, Očenaša i himne prije juhe. Nema pašticade, dva rižota, pršuta i sira. Nema, na koncu, ni te janjadi, ni vinskog gulaša iza ponoći. Jest, svadbe su duboko intimna stvar, a ako ćemo pravo, i nisu brakovi više na cijeni tolikoj da bi se u njih stupalo samo s pjesmom na usnama. Ali, jedno bi bilo da se inkognito oženi, recimo, Peđa Grbin, a drugo je kad to napravi narodski lider, čovjek isti k’o što smo i mi, promicatelj vrijednosti koje su nas održale od stoljeća sedmoga, a to valjana svadba svakako jest. Kad se zaljubiš u svog političkog vođu, kad ga voliš bezrezervno, više nego svojtu, onda mora biti gadan antiklimaks kad te na pir ne zove, već ti, štoviše, preko malih ekrana objavi da se oženi.

   Sve da do zadnjeg trena i nije znao da će pred oltar, imalo se kad obavijestit drugove što se događa, organizirat makar kakav »ketering«, privest ako ne Thompsona, onda barem Škoru. Ali, ne. Bilo je u tajnosti, taman da društvene mreže buknu, da šala i pošalica budu žestoke.

   »Karamarko se oženio u tajnosti u nedjelju. Kolinda je posjetila svadbu dan ranije!«, samo je jedna od gorkih šala s mreže, a da sve bude gore, smiješna je. Svadba je, jednostavno, bila točka na i marketinški poprilično jalova perioda za predsjednika HDZ-a. Tjeralica za crvenim vragovima izrečena u intervju danom jednom našem tjedniku i nije naišla na pretjeran odjek onih koje Karamarko tek treba snubiti, priča s Mercedesom je od toga bila znatno jača, a adut od svadbe je tko zna zašto brzopleto potrošen, makar je mogao biti asom iz rukava samo da je, kako se pričalo, tempiran u ljetno doba. Nema tog manjkasa koji s tim može biti sretan. Valjalo je stoga poduzeti nešto. I evo se poduzelo! Na Trg Svetog Marka otišle su šatordžije.

   Jer, tulum je to, postsvadbeni. Suncobrani, klupice, stolci, užina krunski su dokaz, ona dva janjca netom skinuta s ražnja što ih je u kartonskim kutijama poslala na feštu bivša misica Anica Kovač. Sve je tu; i crkva u koju će se skloniti, i prijetnje da se doma ne ide, i paprčak janjeći slastan, i barjak, pače više njih, a i meštra od ceremonije je tu negdje, makar da vuče konce iz debele sjene. Jer, reda mora biti. Jer Karmarko mora znati tko mu reda uvodi. Pa ako je to i zaboravio za vjenčanja, da ne zaboravi kada danas sutra dođe na vlast i krene dijeliti ministarske i zastupničke fotelje. Sve je, zapravo, manje više već viđeno, makar je produkcijski odrađeno nikad bolje. No u tome i leži srž problema, problema kojeg bi, danas sutra, mogao najprije sam sa sobom i svojom pastvom imati Karamarko.

Građansko ratovanje

Ono što je preslano nije ni mački drago. Svih je tih šatora, barjaka, samovolje, prijetnji, ultimatuma, čeka, prozivanja i puno i previše, a izbori su zapravo još uvijek daleko, daleko. Što kad se sva ‘municija’ potroši? Što kad na nekim novom trgu dignemo neki novi šator, Anica Kovač i opet pošalje dva janjca, a ne trzne na to nitko, ni interventna policija? Što kad narod, sluđen od vlastitih malih bitki za preživljavanje, od muke svu tu virtualnu zajebanciju sa svim tim ‘svetinjama’ digne za još koji stupanj više, i baš sve izvrgne ruglu? Na kojoj će onda platformi jahati sva ta Karamarkova sljedba? Što ako je sijelo na Trgu svetog Marka samo signal da je pijevac možda prerano krenuo kukurikati? I kako i za koga na koncu glasati kad ti se za platformu nudi puč i građansko ratovanje!

   Sve se pretvorilo u žalosnu grotesku u kojoj su istinski branitelji ponajveće žrtve, taman da se krv ćuti u zraku i da te tuga hvata kad vidiš dokle smo to dotjerali, a sve zbog frustracije nekolicine koja dočekati ne može da više prođe tih pola godine i dođe doba za izbore. Specijalci s jedne strane, svećenik i branitelji s druge, šatori koji niču naokolo k’o gljive poslije kiše, i državotvorci koji čine sve da država na državu ne sliči. Govoriti da može i drugačije, da ima drugačije, isto je k’o i pišati u vjetar. Ali, ajde.