Dnevnik je HRT-a, onaj kasni, treći. Minuta dvadeset i neka. Prvo ide obavijest kako već četiri dana premijer Zoran Milanović izbjegava kazati koju glede odnosa ministra mu pravosuđa Orsata Miljenića i one SDP-ove i Vladine »visoko« dignute ljestvice od morala.

Nije se premijeru za čudit kad sam ljestvici tako često mijenja položaj, pa ljestvica samo što nije patos dotaknula. A onda ide jednako kratak info kako se šefu oporbe ne da baš odgovarati na pitanja vezana uz potencijalni sukob interesa, a sve zbog te proklete muške slabosti da se raspameti čim znak od merđe vidi. 

  – Pustite to. Deplasirano je, pitati i odgovarati – poručio je Karamarko, toliko snervan da su mu se i strogo kontrolirane usnice razvukle u snervanu grimasu. 

  A onda, eto, ključnog pojašnjenje zbog čega se sve to s Mercedesom njegove partnerice, koja s njim možda je a možda i nije u bračnoj zajednici, toliko potencira. Sve se to radi, ne dvoji on, samo zato da bi se skrenula pažnja, odnosno zasjenilo ono što radi Miljenić. 

  I možda je Karamarko u pravu. Možda se sve u nas radi samo da bi se skrenula pažnja s ‘bitnog’. Traženje posla za trenera džuda zasjenit će vožnja u mercedesu, a onda će se već naći nešto da zasjeni tu vožnju. Fertutmu oko mimohoda smo, na žalost, riješili nekako prebrzo, pače riješili smo sve nesporazume kompromisom, a to je za skretanje pažnje najgore. 

  No, zato je tu Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Kad nitko ne zna kako dalje, kad nitko ne zna kako odvući pažnju od bitnog, ona zna. Ni džudo, ni mercedes nemaju baš nikakve šanse naspram njene odluke da navrati do Kumrovca, u onaj muzej što tematizira Tita, tek toliko da vidi je li se bista izgnana s Pantovčaka lijepo uklopila u prostor.

 Ide, dakako, dan prije svih, ide dakako sama, ide muzeoloških poriva radi, a ne ideologije radi. Ide pa da se o tome priča, i da narod zna da je ima svugdje, i da su u pravu i notorni Mamić kad je voli vidjeti na finalu nogometnog kupa, i kazalištarka poput Mani Gotovac, kad samo u njoj vidi ruku spasa zahvaljujući kojoj će se one »Elementarne čestice« igrati na Dubrovačkim ljetnim igrama, makar bilo više policajaca nego li publike. 

 Nedomoljubi

Uglavnom, skrenuti fokus s bitnog u nas je odavno više od igre. Lako se čovjeka gurne u to kolo, čak i kad su mu namjere najplemenitije moguće. Evo, Dražen Ilinčić će registrirat partnerstvo, tekstovi su posvuda i nema u njima ništa loše, ali ponekad se čini kako sve te objave služe samo ne bi li se podno njih sijala mržnja, taman da zakrvavljene oči ne vide ništa drugo. Ni džudo, ni mercedes.

A bitno se na žalost događa, svakim danom više, i prijeti da vrlo skoro dokinemo i ono malo dobra što imamo, pravo na izbor i mrvu vlastite slobode. 

  Priča, barem koliko je poznato, nije bila u Dnevnicima, a ako i je, prošla je nezapaženo. Bit će da smo se naviknuli, jer matrica je vazda ista i događa se sve češće. Ovaj put u igri je Knin, srednja škola, maturanti.

Posve razumljiv, valjan rezon dviju profesorica i ravnatelja srednje škole – da blagoslovu učenika nije mjesto na maturalnoj zabavi, jer Crkva i država nisu jedno i jer u školu ne idu samo đaci katoličke vjeroispovijesti – naletio je na suludu reakciju tamošnjeg HDZ-a.

Po zadanom scenariju, kreću pisma, napadi po portalima, spomen crvenog komunističkog terora, progona svećenika. Nedomoljub je svatko tko neće blagoslov, pa ćemo ga pozvati na razum i domoljubno osvještenje.

 Ne piše samo kako se to domoljubno osvještava, ali jasno piše da neosvješten ne možeš biti. Tko je taj koji će propisati koliko ’ko Hrvatsku voli i kakav pravi Hrvat mora biti? Kako se to iz ljudi tjeraju crveni vragovi?

Hoće li, danas sutra, po kućama ići kontrole da vide tko to ima, a tko nema na ulaznim vratima naljepnicu koja svjedoči da je tu blagoslova bilo, onako kako danas kontrolori i kontrolorke idu naokolo provjeriti jesu li im djelatnici baš u svaki kaslić ostavili reklamni letak?

Gdje će to propisivanje domoljubne svijesti uopće stati – na hrani koju smijemo jesti, na glazbi koju moramo slušati, na literaturi koja je valjana!? Zašto je, na koncu, tako teško prihvatiti da ljudi imaju pravo izbora, i da im se na koncu uopće ne mora svidjeti sve ono na što ionako nisu mogli utjecati, od toga tko im je roditelj i kojeg su spola, do toga koje su nacije. I da im se može, ako hoće, živjeti i bez da ih svetom vodom prigodno škrope. 

 Sveta vodica

Sveta vodica. Eno je, u malom autu, odmah do mijenjača, tamo gdje bi moderni poduzetnici držali neko energetsko piće. Mati ju je dala čim se autić registrirao, da se nađe. Dok se drugima po retrovizoru tuku raspelo i velika plišana kocka za kockanje, u twingu je bočica od lijeka puna svete vode, već petnaest godina. Bogu hvala, većih nevolja nije bilo. I mater je zadovoljna, i vlasnik auta je zadovoljan, i obitelj je zadovoljna, pa bila blagoslovljena voda ‘kriva’ ili ne.

Ali, nitko se od aktera ove priče, pa ni brižna majka, ne buni što su joj u djece ulazna vrata ostala bez onih kičastih naljepnica. Ima blagoslova većih od škropljenja, a kakvi god da jesu i koliko god se nekom činili nerazumljivi, pravo na njih, pravo da ih se ima ili nema, je neotuđivo. Kad to pravo izgubimo, izgubili smo sve. 

  Sva se čini kako smo, da ni primijetili nismo, zagazili u dobro staro doba klasnih neprijatelja. Naši i vaši, mi i oni. Samo nije smiješno. Možda još uvijek nije ni opasno, ali je jadno. Zaposliti preko veze, voziti partneričin automobil bez veze, ići u mimohod, prezirući one kojima se čini da se taj novac mogao pametnije potrošiti.

No, što kad u cijeli pomno ustrojen sustav uleti virus? Što kad se akteri zaigraju taman toliko da, sve da si i pravovaljan, smjeran 100 posto Hrvat, ne znaš više koja je poruka.

Jedan dan pišeš protestna pisma jer nekrst školsku djecu kani voditi na izlet ni manje ni više nego u Kumrovec, a drugi dan moraš biti pun razumijevanja jer predsjednica ide u Kumrovec vidjeti Titovu bistu.

Malo smo Dr. Jekyll, a malo mr. Hyde. Da je cisterna svete vode, ne bi tu pomogla, a kamo li će tjeranje vragova crnih, žutih i zelenih, da crvene i ne spominjemo.