Ona kabelska televizija što se bavi samo informativom ima gadan neki običaj da svako toliko, preko poruke na mobitelu, izvijesti rečenicom, dvije o najvažnijem što nas je taj dan zadesilo. Blinka poruka i kad treba i kad ne treba, pa tako i prije koji dan da nas obavijesti, ili upozori, kud će to dalje Dragutin Lesar.

   »Odlazim iz politike. Bavit ću se životom«, objavio je Lesar. Bit će da je to trebala biti rečenica za kraj, ona koja će se pamtiti, alanfordovska, nama najdraža, tipična zastupnička. Nakon svih tih godina bavljenja našim životima, čovjek će se sada posvetiti svom. No, na stranu ta fina razlika između života i politike koju nam Lesar, jamačno, nikad objasniti neće. Bitno je da čovjek odlazi.

   I starini Petru ovih dana sve češće dođe da ode. Onaj koji je kao mladić pobjegao sa sela u grad, sada bi najradije na selo. Jest da nema gore ništa do zidova koji se ruše, jest da je sve zaraslo u travu, ali bar bi bio daleko od tih tuđih života i(li) te politike, pa makar mu to bili životi sinova i kćeri koji se batrgaju zajedno s njim u moru računa, sitnih primanja i posve upitne egzistencije. Prestar je da sve to još jednom gleda i proživljava. Ako je njegovom kompanjonu Pišti uspjelo vratiti se u rodnu Baranju pa tamo živjeti od malo zemlje i gdjekoje voćke, uspjet će i njemu. Bit će svoj na svome, a unučad će valjda naletjeti tu i tamo makar da kokoš vide uživo a ne samo u crtiću. Žena mu, dakako, kazuje da nije normalan, podsjeća ga na sve ‘sitne’ detalje zbog kojih mu je ta operacija bezumna, recimo na činjenicu da do njegova zaseoka još ni voda nije došla, na istinu da ga je grad odavna usisao u sebe i da je previše u njega godina da bi vjerovao u čuda. Ali, on se ne da. Selo se njemu čini izlaz, njegov bijeg ili povratak, ovisno od toga kako već tko na to gleda. Uglavnom, umalo da nije ona digla ruke od svega, njega ponajprije, kad joj je »spas« donijelo naše mudro rukovodstvo. Doduše, na mobitelu nije blinkala poruka, ali se dalo pročitati u novinama.

   – Vidi! – turila mu je novine pod nos.

Otočna tuga

A tamo članici o sramotnim odštetama što su ih za izgubljeno u strašnoj poplavi dobili stanovnici slavonskih gradova i sela. Kokoši, svinje, voćnjaci, povrtnjaci, sav taj život što ga je voda odnijela sa sobom, po izračunu administracije vrijede nekad kunu, nekada dvije, a nekad četiri. Odnosno, ne vrijede ništa. Odnosno, možeš ti moj Petre na selo, pa se tamo slikat’ jednako kao i u gradu. Lako je pobjeći iz politike pa se baviti životom, ali ajde ti pobjegni od života pa se životom bavi. Ne ide, da ga j….

   No, ajde, ako nije rješenje selo, možda je, garant je, otok! Em mir, em tišina. Nema stresa, nema sekiranja. Ima barčica, vazda će bit’ i koja ribica, a svjetski neki chiefovi evo tvrde da se preživjeti može i od samonikla bilja, a njega, hvala svevišnjem, ima svuda naokolo. Nema tvorničkih dimnjaka, nema automobila, nema komunalija. Divota! Kad sve čovjeku dopizdi, nema mu druge – jer selo nije opcija – nego na otok! Samo, ne lezi vraže, evo piše »Slobodna Dalmacija« kako ni otok više nije sreća pusta, ako je ikad i bio. Dokazao je to znanstveni rad »Gradovi potopili škoje« Sonje Podgorelec i Sanje Klempić Bogadi s Instituta za migraciju i narodnosti. Puka je na otocima malo, uglavnom je stariji neki svijet koji je onomad napustio gradove da bi stanove prepustio djeci, a onda su se na otocima uhvatili i zemlje ne bi li opet pomogli djeci. No, ono što ubije, kažu stanovnici otoka, je samoća. A kad ubija samoća onda, gore nego na kopnu, gore nego u gradovima, boli srce, muči tlak, ima akutnih infekcija dišnog sustava, artroze i drugih bolesti mišićno koštanog sutava. Taman da laik pametno zaključi kako je zdravije živjeti negdje uz rotor na ulazu u Zagreb nego u idili otoka. Ili to samo s našim otocima, selima, gradovima, politikom i životom nešto na valja!?

Gužva u Irskoj

I Irska je, naime, nekakav otok. A na njemu, ili u njoj, Hrvata više nego ikada. Tražili su ih tako, prije koji dan, novinari HRT-ova Labirinta, pa ih našli mali milijun, svih profila i zanimanja. Najviše Slavonaca, onih koji su komotno moglo ostati na svojoj plodnoj zemlji, uzgajati štogod živine ili se baviti ratarstvom, pa čekati kunu, dvije tri nagrade za svoje trude. I njima je sve dopizdilo kao i starom Petru pa su otišli. Jedina je razlika što se na »njihovu« otoku politika očito bavila pravim životom i za trajanja mandata. Barem u prilogu javnog servisa svi ti mladi ljudi činili su se zadovoljni toliko da na povratak i ne pomišljaju. Jer, na tom otoku se vidi dalje na pučinu dok se slažu kockice od života. Samo, ne zna to naše novo iseljeništvo da i od toga ima bolje.

   Vrag će ga tako znati što bi onoj našoj televiziji što se bavi informativom, da nije narod obavijestila porukom i o tom da je naša EU parlamentarka Marijana Petir čestitala pobjednici »Tha Voice« showa Nini Kraljić pa je pozvala da godinu dana za plaću stažira u njenom uredu u Bruxellesu.

   – Zbog svojih obveza nisam bila u mogućnosti pratiti sve tvoje nastupe, pa i kad si zadnji put nastupala, držala sam govor u kojem sam istaknula da sve najbolje što Hrvatska ima potječe iz ruralnog prostora. Tvoja pobjeda je samo još jedna potvrda tome i dokaz da se ustrajnošću i ljubavlju prema onom što radimo može dospjeti u sam vrh. Kao osoba koja se zalaže da se vrijednim i odgovornim mladim ljudima omogući da dobiju priliku, kao osoba koja potječe iz Sisačko-moslavačke županije i voli Lipovljane, te kao tvoja zastupnica, pozivam te na plaćeno stažiranje u trajanju od mjesec dana u mom uredu u Bruxellesu tijekom sljedeće godine u terminu po tvom izboru. Želim ti puno uspjeha i Božjeg blagoslova na tvom životnom putu i da ostaneš svoja – rekla je Marijana Petir u svojoj čestitci.

   Dok se narod pita što bi to pjevačica trebala raditi u briselskoj kancelariji, ili dok se građanstvo pita valja li išta ono što nije ruralno, ili dok seljak pita je li se to netko s njim, da prostite, zajebava, ili dok se otočani pitaju je li to i opet došlo vrijeme da se navuče mornarska majica i pjesmom stigne do zvijezda, naša eu parlamentarka nam zapravo suptilno poručuje da sve ovisi o odabiru »otoka«. Briselsko otočje je možda i najbolje od svih. Tamo nema visokoga tlaka ni stresa, tamo nema egzistencijalnih tegoba, tamo ima samo mira i tišine. Fali tek cvrkut, istančan pjev. Pa će ga donijeti, ako želi, pobjednica pjevačkoga sijela. Jer, ima otoka i otoka, ruralnog prostora i ruralnog prostora. Nema samo pameti da se lekcija na vrijeme nauči, kako ju je naučila naša parlamentarka.