Čitav mandat trebao je Ivi Josipoviću da se sjeti kako on eto ne može naprijed sa SDP-om. Ali, i SDP-u je trebalo godina da shvati kako treba vući naprijed, a ne do dna
Još kad bi tiskovina mogla dočarati zvuk, onu zaraznu melodiju koja je pratila ove stihove, bilo bi svakom jasno zašto je baš ova radijska reklama, iz tamo nekih 80-ih, iskrsnula pred očima onog tko je tad bio mlad. To i nije reklama, već dječja brojalica koja se zvižduće do kraja života! Valjalo je samo zazvati onu koja sve pamti besprijekorno ma koliko godina da je prošlo i zapjevati! A tko zna bi li se ikad više zapjevalo ovo da nije aktulanog, velebnog, potresnog »naprijed – nazad« sukoba na kvazi ljevici.
»Naprijed Hrvatska«! Tako će se, kažu, zvati stranka ex predsjednika Ive Jospovića! Ali, ne lezi vraže, SDP-ovci pravdu traže, jer i oni su imali naprijed na vrh jezika, pače izbore bi osvajali porukom »Naprijed, a ne nazad«. Začudna je ta bitka titana za tako profan slogan. Čudo na više razina. Čudit će se tako garant i jedni i drugi, kad im mrzitelji svega naprednoga iz maca recimo izvade onu staru što je kazivala »Za domovinu s Titom – naprijed«. Pitat će se kud sad Tito, reći da nisu na njega mislili baš kao ni na Staljina, Lenjina, Obamu, ili onu sjajnu tvrtku iz Splita koja imala baš sve i za male i za velike.
No, na stranu sada ta vražja paralela s Titom, baš kao da drugih paralela nema. Veća je enigma što je to jedne, druge i treće, sve njih koji bi vukli naprijed, radili drugačije, okretali ploču, razračunavali se sa samim sobom i svima oko sebe u ovo predizborno doba, što ih je sprječavalo sve ove godine da, između ostalog, vuku naprijed, idu naprijed, ili barem kliču – naprijed! Čitav jedan predsjednički mandat trebao je Ivi Josipoviću da se sjeti kako nam valja ići naprijed. Čitav manadat mu je trebao da shvati kako on eto ne može naprijed sa SDP-om. Trebalo je izgubiti izbore od protukanditakinje enormna ega, trebalo je bukvalno otići naprijed preko kapije predsjedničkih dvora, pa da se čovjek sjeti pozvati cijelu Hrvatsku da krenu, s njim na čelu, naprijed. Valjano posve, naprijed pa makar do zastupničke klupe. Naprijed pa makar da je preko SDP-a koji ga je i izmislio. Ali, ne može se naprijed u dvoje. To fercera, makar sve slabije, jedino kad se do oltara ide. Ovaj naprijed traži samo jednog lidera i dva tri pobočnika, ako može mlada, da se i ne spominju doba kada se na ovim prostorima gazili za domovinu naprijed!
Nazad nikako
Milanović i društvo, potpomognuti izvjesnim američkim konzultantom, isto bi naprijed. I njima je trebalo godina i godina da shvate kako im je to, na koncu konca, posao, to da gledaju i vuku naprijed, a ne do dna. U što li su, svega mu, bili zagledani prije nego su shvatili kud se valja okrenuti!? Ali, oni bar priznaju da ne bi nazad nikako. Dokud nazad, koliko daleko, to se još ne precizira. Pa se špekulira. Lijepo bi tako bilo da ne žele nazad do recimo doba kada je kompletni HDZ volio Ivu Sanadera. Ništa manje lijepo je i ako ne žele tamo gdje bi nas radi odveo vođa oporbene stožerne stranke, sve do stoljeća sedmoga, možda i dalje. Jer, što kamenije doba, to je lakše vikati naprijed i vući za nos. Nezgodno je malo što se prodaju muda pod bubrege, pa dok se viče naprijed zapravo ponajprije snuje povratak u budućnost, još jedan mandat, još jedno sjedanje u fotelje, još jedan krug glavinjanja kroz bespuća ekonomske nam zbiljnosti taman da nas opet zapljusnu s još malo dešperantnosti, lošeg standarda i nevaljanih zakona. Jest, njima bi i to bio korak naprijed, ma običnim smrtnicima, kojima se ne sviđa nijedan od ponuđenih naprijed verzija, a kamo li HDZ-ova vožnja u prapovijest, ostaje apel – vratiti nas natrag kada je već posve očito da nas naprijed nikada nećete odvesti k’o ljudi i k’o ljude!
Vratite nas natrag sve do doba kad recimo Pantovčakom nisu hodale velike face velikih stranih telekomunikacijskih tvrtki, pa lobirale da u hrvatskom tlu leži njemački telekomunikacijski kabel. Lijepo bi bilo i vratiti nas u doba kad se zbog stadionskog skandiranja »Za dom spremni«, političari na čelu s vrhovnicima dižu i odlaze sa stadiona umjesto da skandiranje ignoriraju, ali to, na žalost, nikada i nismo imali. A kad sve spomenuto i štošta drugo očito ne može, može li se bar suziti taj naprijed na konkretno, pa da nas vratite u doba kada je još uvijek na životu bila marenda!
E, da marenda, taj fantastični običaj nastao na zasadima socijalističke brige za radnika, mediteranskog duha i potrebe svijeta da se druži. Savršenstvo od konobara zvanog Bajo, tvrdi da marende više zapravo i nema, makar se kuha i dalje sve što u marendine spada. Nije, naime, marenda kad ti sjedneš za stol u jedan umjesto u deset sati, kada jedeš sam namrštena čela, kad jedva čekaš da se i to čim prije završi pa da se možeš bolje podati kapitalizmu na hrvatski način. Marenda je nešto posve drugo i nisu recimo Francuzi ona stvar kad svojim djelatnicima dotiraju lijep komad troška od objeda, pa se čini da im je sav zaposlen svijet sretan tu negdje od podne do dva. Da ima radnika bilo bi i marende. No, umjesto toga ove će se godine sindikalisti svih boja umjesto kraj kazana fažola za Prvi maj skupiti kraj sorene industrije grada Siska. Do tu nas je dovelo naše naprijed-nazad glavinjanje, sav taj SDP, HDZ, svi ti vizonari koji u očajničkoj potrebi da ne nestanu sa scene na naglo znaju da nam valja naprijed. Dokle i gdje to, kad je Naprijed samo jedan, a ni njega više nema. Ta su vremena prošla, ova što ih živimo su loša, a naprijed se ne vidi ništa nego još jedan korak natrag. Stoga, očajan i jadan slogan, tko god da ga se dočepa. Ovo naprijed više ne fercera za ništa osim za sjetiti se kako je to veselo kad si mlad a s radija pjeva zarazni pjesmuljak. Bilo kakva drugačija uporaba i opet će nas odvesti tek još jedan koračić na putu prema dolje.
