Iseliše Tita. Iz Ureda predsjednika. Tako je htjela predsjednica. Tako to ide kad jedan seli van, a drugi useljava. Ode bista, da se nova stanarka osjeća ugodnije, ona, i oni koji će joj navraćati u goste. Tko zna, možda, što se tiče dekorativnog momenta, tu i nije kraj. Jer, za reć’ pošteno, kao da itko od nas ima pojma što predsjednica od scenografije voli – voli li, recimo, da joj televizor krasi gondola plastična, ili više voli tanak ekran, da se gondola nema na što stavit. Oko Tita zato nema dileme – njega ćemo vratit u rodni kraj, na radost onih čija je srca predsjednica odavno osvojila, i na užas onih koji ju ionako ne vole. I većina naroda bit će, onako ili ovako, namirena. Samo, što s onima koje ne brine Tito, ali ih, kad je već selidba tako temeljita, itekako brine – gdje je Knifer!? E da, bila je to jedna od onih ‘kava s predsjednikom’. Zadatak k’o zadatak.

Novinari navrate satima ranije, onda sjede pred sobama i čekaju da se izredaju svi oni koji su više od ičega željni slike s predsjednikom, pa da predsjednik na čas dođe pred mikrofone i iskomentira aktualnosti. Uglavnom i nije to neka zabava, i da nije onog nadmenog pauna što došeta podno prozora, bilo bi i gore. Nema te biste, nema te slike s motivima Seljačke bune i svekolike nam povijesti, nema tog niza kamenih i brončanih glava, koje to mogu razigrati. Sve se čini, tu se stoljećima nije promijenilo ništa osima gdjekojeg predsjednika. 

 Remek-djelo

Kad ono, jedne nedjelje, čudo. Na zidu, tamo gdje je do jučer stajalo nešto nezanimljivo, Knifer! Lijepa, velika, prava Kniferova slika. Meandar njegov. Ne možeš ga falit. Netko ga je, tko zna tko, stavio na zid praktički pred sam kraj mandat bivšeg predsjednika. 

  – Knifer! – sramežljivo je šapnuo jedan od nazočnih na kavi s predsjednikom ljubaznoj djelatnici predsjednikova protokola. 

  – Knifer! Koliko ih samo ima koji ga ni primijetili nisu – kazala je ona, isto potiho. 

  I nisu, pritom, njih dvoje razgovarali k’o dvoje hvalisavaca koji svaku prigodu koriste da se razmeću svojim znanjem. Njima je jednostavno bilo drago vidjeti da među svim tim bistama i povijesnoj zbiljnosti visi i jedno remek-djelo oko kojeg ne bi smjelo biti baš nikakvog prijepora. Nema tu, naime, ni partizana ni ustaša, ni lijevog ni desnog – ima samo uradak velikog majstora kojeg možete i ne voljeti, ali prema njemu ne možete ostati ravnodušni čak ni kad vam nije posve jasno zašto bi netko želio stalno crtati ‘jedno te isto’. Taj dan je, u svakom slučaju, jedna slika na zidu Ureda predsjednika, slika posve drugačija od svog tog rezidencijalnog kiča, učinila da sve bude i dobro i podnošljivo. Stoga je, sad kada je veliko spremanje odnijelo i Tita, nekako logično pobojati se za Knifera. Je li slika ostala na zidu, ili je, ne daj bože, dekorater neki procijenio da odudara od zadana političkog puta i programa!?. Ali o Kniferu, barem zasad, nitko ništa. Nije to, eto, tema za razgovor, kad ima drugih, važnijih, većih, sudbonosnijih i tako to, tema.

Teme zadaju premijer Zoran Milanović i oporbeni lider Tomislav Karamarko, ona dvojica junaka što zadnjih dana putuju svud naokolo. Jedan otvara nove tvornice, kusa grah s narodom jer na naglo i za to ima ‘tač’, jede energetske pločice i reže svečane vrpce, makar je onomad govorio da ih nikad rezat neće. Toliko ih reže, da se čini kako neće proći dugo prije nego li će i on, poput svoje stranačke kolegice Ingrid, svečano i lift otvoriti. Kolega njegov s druge strane barikade puno je seriozniji, možda i zbog toga što nije u prigodi otvarati nove tvornice i rezati svečane vrpce. On po terenu drži motivacijske govore. K vragu, lokalni su neki izbori, a kad je tako, onda je lako obećati da će se šetati na trepavicama dok se pelješki most ne izgradi. Jer, izgradnja pelješkog mosta je, citirati valja, aksiom svih aksioma!?! A dok brode, na naglo svjesni da ima Hrvatske i izvan centra metropole, evo se dovikuju preko novinara. Milanović zaziva dvoboj, duel, javnu raspravu pred kamerama, da narod čuje što to oporba ima konkretnog za reći. Karamarko pak vraća kako nije on naivac pa da se da navući na šoru i latinske sentence.

Nevenka Mijatović

Sve je tu – i Rocky, i Umri muški, i Rambo u stotinu nastavka, dok junaci, svaki iz svoje busije, jedan drugom poručuju tko je tu frajer. Duel!? Vodio ga Rotim, Bobić ili Bago, garant bi ga se gledalo, pa pao klasični nokaut na početku prve runde, ili nas sve zajedno kalkulantski iscrpljivali 12 rundi. Pitanje je samo o čemu bi njih dvojica zapravo divanili. Bi li tema bio Tito, ili bi tema bio Knifer? Lako je, na žalost, predvidjeti za koju bi se opciju odlučili. A šteta je, jer bi stav o Kniferu na Pantovčaku kazivao više od svih jalovih stranačkih programa i predizbornih trikova što ih pišu malo Nijemci, malo Britanci, a najmanje domaći diletanti jalnuški. Samo, dok se priča o aksiomima aksioma, jedu energetske pločice u društvu prijatelja, priča kako se narod vratio HDZ-u jer se HDZ vratio narodu, promiče ili izmiče iz vidokruga s visoka neki obični život. Gospođa se zove Nevenka Mijatović.

Prije 46 godina izgubila je supruga Jakova. Jakov je bio djelatnik zagrebačkog gradskog prijevoza, ZET-a. Nastradao je na poslu. ZET je Nevenki nudio sve – stan, novac, posao, ali ona je prihvatila samo doživotnu ZET-ovu besplatnu kartu. I imala ju je do jučer. A onda ju je u 71. godini života izgubila. Uzeli su joj je, jer nije socijalan slučaj, odnosno jer njena karta nije sukladna Odlukama o socijalnoj skrbi. Ni premijer ni njegov kolega oporbenjak o tome, eto, nisu govorili. A lijepo bi ih bilo čuti, jer njihovo mišljenje o državi, zakonima, gradu, tvrtki koja uzima gospođi Mijatović plastičnu pokaz, makar on za nju znači skoro pa život cijeli, bilo bi znakovitije od stotinu poziva na duele, dvoboj i jalovi fajt. Elem, ode Tito s Pantovčaka.

Predsjednica je tako htjela. Opjevat će to sad u nekom desetercu i lijevi i desni, pa će proći kako sve prolazi. A Kniferova slika!? Ne bi bilo čudno da na njegovu mjestu okači netko djevojku s lutnjom s Kraševe bombonjere. O tome se pjesme neće pjevati. Uostalom, i ona je ljubazna djelatnica morala van dolaskom nove stanarke, makar je stari kućevlasnik nije, poput drugog nekog življa, nagradio ordenjem za predani rad. Bit će da je kriva jer je više voljela gledati Kniferove meandre, nego se baviti Titovom glavom mramornom.