Ako išta narod na ovim prostorima od pamtivijeka želi, ako išta usrdno priziva i ako za išta živi, onda je to neko čudo. Čeka se da se čudo nebesko desi, providnost neka, sila neka koja će se spustiti među nas pa nam konačno oduzeti mogućnost izbora, jer je povijest pokazala da nama ta mogućnost i nije nego pokora. Čudesa se sniju razna. Čudo bjelosvjetsko bi, recimo, bio dobitak na onom euro jack potu, vrag da mu dušu uzme. Čudesa su jedino u što se uzda i sve veća pastva nezaposlenih i onih koji rade bez da plaću primaju, neki tradicionalno po porciju čuda odlaze nedjeljom na misu, a neki više odavno nemaju kud nego se zagledat u daleke planete i sazviježđa pa dozivati vanzemaljce.

Procvat Like

Nije, doduše, baš da će mali zeleni k nama, ali bi zato mogli mi k njima, odnosno po njih. Nije doduše ni to da ćemo mi Hrvati sami k njima, već će nam ruku dati Švicarci. Ali zato jest istina da su Švicarci, garant u dosluhu s drugim životima na dalekim planetima, za uzletno-sletnu stazu svojih satelita što će letjeti u svemir odlučili odabrati naše sveto tlo, ono u Udbini! Sve je u čas dobilo na smislu, to zadnje vrijeme toliko spominjanje zajedništva, ovaj put onog između onih koji vjeruju u bijelo, arhitektonski kičasto crkveno mega zdanje u Udbini, i onih koji vjeruju u intergalaktički spas. Ne može raketi štetiti ako se za nju putnik prije lansiranja prekrsti, a jamačno se i ono bijelo zdanje odozgo sjajno vidi.

Pače, rekli su Švicarci tu još koječega, recimo da će i široke mase moći u visinu, da će procvast pusta Lika, da će nam se razviti turizam čim spojimo letove raketne s ljepotama nacionalnih parkova. Elem, milina! Ali, kad se učinilo da je spas konačno pred našim vratima, eto ti neočekivana obrata! Hrvat s valjanim pedigreom svemirce u svom dvorištu ne želi! Ili, kako to lijepo u kameru reče jedan od stanovnika Udbine na najavu gradnje Svemirskog centra: »Ne bih htio da vanzemaljci dođu u Udbinu pravit’ neki cirkus!« Do vraga i bestraga, reklo bi se. Tisuće kilometara pustopoljine, gdjekoja ovca i čopori vukova, sve manje naroda, sve manje mladosti, sve manje posla, a on ne bi cirkus.

Otjerati zle duhove

Blagoslov. Ne bilo koji već Ureda predsjednice. Običaj kojeg nije bilo jedno 15 godina. Valjalo je zle duhove otjerati, pa je predsjednici na volju s veseljem učinio Fra Jozo Zovko, onaj koji pamti i veća ukazanja od ukazanja na Pantovčaku, ono planetarno znano međugorsko, makar danas bilo posve teško razlučiti koje je od većega značaja. Uglavnom zli dusi su istjerani napolje, aveti prošlosti isto, a ako i ti svemirci slete u Udbinu, spržit će ih gnjev pravednosti prije nego sigurnosna provjera a la Buljević. Lijepa je blagoslov gesta i ne može štetiti, baš kao što ne može štetiti još koji zračni jastuk u automobilu recimo. A ako pak ni to ne upali!? Upalit će građanska svijest i građanski oprez! 

   Marko Grahovac je odlučio stati s druge strane ceste, preko puta braniteljskog šatora i prosvjedovati baš u trenu kad se Kolinda Grabar-Kitarović spremala doći braniteljima. Prosvjeduje jer je nezaposlen i od nezaposlenosti bolestan. I prije nego je došla policija pa ga privela zbog remećenja javnog reda i mira kojim Savska 66 odiše preko sto dana, pravovjerno građanstvo napalo je mladića. Postavili su mu nekoliko pitanja ključnih za identifikaciju i odvajanje žita od kukolja, kako danas, tako i ubuduće. »Koliko si ti bio u rovu?«, prvo je ključno pitanje, jer tko nije bio u rovu, ne zaslužuje disat’. Drugo ključno pitanje bilo je vezano uz A4 papir što ga je nalijepio na majicu, papir na kojem je pisalo »Karamarko, idi doma«! 

   – Hoćeš li da Kolinda to pročita!? Alo, jesi li ti normalan!? – vikale su mu redom žene. 

   Rekle su mu i da se srami, slale ga u Vukovar, slale ga pod prozor Milanoviću, i u Vrapče. Jedino što nisu znale jest odgovoriti momku na pitanje: »Zašto vam ja smetam!? Zašto vam ja smetam!?« I ne bi, uostalom, bilo nekog smisla da mu javno priznaju kako smeta jer je na krivoj strani ceste, jer mu je kriv PTSP i jer očito nije ni za Kolindu ni za Karamarka. A gdje je takvima mjesto, zna se. Nisu takvi za svemirsku stanicu, već za prvu stanicu PU. 

   U zemlji koja se čudima nada, sve da vanzemaljci sutra i dođu spremni napraviti čudo, brzo bi, uz blagoslov, odlepršali natrag. Jer, prvo bi ih pitali koliko su rovu bili, a onda ih i ‘nježno’ upozorili da nije normalan onaj tko pred predsjednicu i braniteljski šator dolazi s porukama koje nisu na liniji »zajedništva« pa kvari svečani, pobjednički trenutak. Dakle, ima pravo onaj stanovnik Udbine, radili bi cirkuse. A nama novih cirkusa ne treba, kad smo u svom glanc novom taman počeli uživati.