Trliš, radno odijelo neprivlačne plave boje, satkano od opore tkanine, odijelo koje je, lijepu većinu nas, othranilo. Trliš, mitski odjevni predmet, bilo da ga je otac na kraju tjedna vraćao s posla kući na pranje, krpanje i peglanje, bilo da ga je ponedjeljkom ranom zorom vraćao natrag u škver.

   U pameti je ostalo svašta, možda ponajprije onaj miris od trliša, miris radione, varenja, brušenja, i onaj miris kad bi ga mati nedjeljom čistog peglala. Ali, pamti se i to da je, paralelno s rastom godina u klinaca, rasla i potreba u roditelja da potomcima kažu da se kane trliša. Teško je, ne isplati se i nisi na nekoj cijeni. Tako je to s radnicima valjda bilo, makar se ona država dičila radništvom i seljaštvom. Bilo je taman tako da klincima i ne bude posve jasno kako te to s jedne strane trliš othranjuje, a s druge te tjeraju od njega dalje. A kako je bio trliš, tako je bila i radna kuta u trgovkinja robne kuće.

Radnička solidarnost

Pamti se ona žuta, prva, i ona fotografija na kojoj vidiš mlade cure koje se smiju pred objektivom, zadovoljne što rade. Poslije su došle kute u nekim drugim bojama. Ona zelena bila je upravo idealna da im se dokone gospođe narugaju da na salatu liče, ali žuta se pamti. Pamti se jer je bila prva, jer je robna kuća bila prva, jer se od te dvije radničke plaće moglo krenuti graditi život.

Jest, bit će kasnije i podstanarskih stanova, kriza ovakvih i onakvih, ali dok se ima trliš i kuta, dobro je. Ako ništa, svijet je, barem iz dječje perspektive, izgledao tad užasno jednostavnim mjestom za život. Sva je imalo i smisla i reda, od one rane kave u staroga prije posla, do onog čekanja da mati navečer izađe s druge smjene. Čak je i čuđenje u one dame, koja nije mogla shvatiti da je radnička obitelj odgojila sina koji je pristojan i pristojnih ocjena, imalo smisla.

   Ali ajde, na stranu prošlost. Možda je to sve ionako samo slatka memorija od djetinjstva. I onda je vjerojatno direktor bio direktor, šljaker šljaker, makar su se, ako ništa, ono populizma radi, tad barem televizijske serije snimale na temu plavih radničkih odijela i njihovog aktivnog samoupravljačkog obola društvu. Danas je drugo.    

   Prošle je nedjelje preko puta Ace Stankovića sjeo radnik. Već je ta činjenica sama po sebi ravna čudu. Ime mu je Željko Budić. Stankoviću ga je manje dovelo to što je po zanimanju radnik, a više to što je član Radničke fronte. Nezaposlen je, kako radnicima u nas danas i priliči. No, nije to bio sat tužne ljudske ispovijesti kako bi urednici medija svake vrste vjerojatno voljeli, kakve priželjkuju. Bilo je to sat vremena za kojih je radnik a član Radničke fronte, organizacije koja ima legitimnu ambiciju da promijeni ovo i ovakvo društvo koje imamo, govorio zašto kapitalizam ne valja, zašto su radnici obespravljeni, zašto se to Radnička fronta misli boriti, zašto nemaju lidera na vrhu piramide nego je lider svatko od članova. Čovjek je za života radio svašta, pa je kao školovan strojar bio i voditelj parfumerije. Čovjek je i prošao svašta, recimo zamalo ostao bez kuće zbog 7.500 kuna, da bi ga spasio tramvajac osječki, isto radnik, pa još podstanar. Spasio ga samo zato jer ne bi mirno spavao da je znao da može pomoći, a da pomogao nije. Reče Budić, to je ta stara radnička solidarnost koju još kapitalisti nisu zgazili.

Ali, u uhu je ostalo ponajprije nešto drugo. Čovjek je, naime, pokazao i poveliku hrabrost ne libeći se priznati da petoro ljudi koji žive sa 3.600 kuna primanja mogu preživjeti, ali tako da deset dana u mjesecu jedu kruha i masti, a ne bi ni tako da katkad ne radi na crno. Sve je to danas radnik.

   I tada se događa »čudo«. Ljudstvo selektivna sluha, baždareno da bjesomučno lovi prijestupnike koji obitelj prehranjuju radeći katkad na crno, ne čuje ono o kruhu i masti, ali čuje da je radnik zagazio s onu stranu propisa.

   Pa su putem društvenih mreža povikali – drž’te lopova! Udarilo odijelo na trliš. Debeli bankovni račun na kruh i mast. Užgali su se oni koji su radnika zadnji put vidjeli na slikama iz kakvog udžbenika povijesti, zapalili baš kao da će im Budić, praćen jakim snagama Radničke fronte, sutra silom ući u stanove i konfiscirat imovinu. Zapjenili su se posve, taman da se normalno čeljade – ono koje nije čulo spomen rada na crno, ali jest spomen kruha i masti, i tramvajca, i radničke borbe, i nezakonitih otkaza – zapita, pa zašto!?

Nije to ni zbog lijepog Grka ni njegove radikalno lijeve stranke, nije to ni zbog snage Radničke fronte, nije to ni zbog straha za vlastitu, da prostite guzicu, ni zbog želje da za vazda ima SDP i HDZ i malo onih kojima je dobro uvijek, i sve više onih kojima dobro neće biti nikad, već je to samo zato jer smo zaboravili prvo biti ljudi.

Stao na žulj

Kako je lijep dio društva s mreže krenuo gaziti radnika baš kao da nas to radništvo othranilo nije, tako će sutra gaziti kog stignu, jer solidarnost nije in, razumijevanje nije in, tolerancija nije in, poštivanje i poštovanje nisu in, ali je in očistiti sve što nam smeta na putu, da je cesta šira i put komotniji, pa makar na kraju balade ostali na cesti sami samcati.

   Željko Budić radnik gostovao je kod Ace Stankovića. Nije došao u trlišu k’o što neki dolaze nakićeni navijačkim šalovima, ali je svejedno stao na žulj onima koji su se »veselili«, recimo, Mati Kapoviću, viđenom članu Radničke fronte. Samo, nije ovo priča o salonskim ljevičarima, lijepom Grku koji se, sram ga bilo, šiša u najskupljeg brice u Ateni i nekoj novoj opciji na ovom našem nesretnom političkom spektru koju se kritičari požurilo zazivati balavom. Ovo je samo još jedan kamenčić u mozaiku u kojem je važnija predsjednička lenta, šator u Savskoj, uhljebljenje i trista drugih čuda, sve prije nego radnik. Zapravo, bolje bi bilo da ga i nije.

   Inače, Cipras, onaj Grk, drugi dan mandata je odlučio vratiti na posao gotovo 600 radnica koje su protestirale od 2013. godine, kad ih je, u okviru mjera štednje, otpustila prethodna vlada. »Odluka je donesena i naši domovi su ispunjeni radošću. Ponovno možemo sanjati«, kazala je jedna od radnica. Gdjekoja radna kuta opet će mirisati. Populizam? Ajde neka i je, ali može li u opciji da se i opet može sanjati, biti išta, išta loše!?