Ako ste uzeli 100.000 eura kredita po kamatnoj stopi od 5.37 posto, i to na rok od 30 godina, banci ćete vratiti ravno 204.858 eura, s tim da ćete prvo vrijeme u većem dijelu otplaćivati kamatu. Tih 30 godina morate biti sigurni da nećete izgubiti posao, postati teško bolesni ili da vas neće snaći neka veća nedaća. Najsurovije rečeno, gore navedeni kredit je neka vrsta klađenja naspram dva ili tri poslovna ciklusa… 

   – Ženo, mene je ova ujdurma sa švicarcima pravo prosvijetlila! Nije nas ljubav spojila, k’o što smo naivno mislili, ni ljubav, ni sudba, ni ona prijesvadbena trudnoća. Spojilo nas je čisto hazarderstvo, to što volimo živjeti na rubu. Jer osim što ekonomski stručnjaci i političari svake vrste kazuju ovo što sam ti pročitao, evo vele i da je kredit nagazna mina na koju ćemo kad tad naletjeti!

   E da, što se više razglaba o švicarcima, radi razlika i potpiruje rat između onih koji su kalkulirali pa odabrali tu valutu i onih koji su se odavno navikli na goleme rate odabravši euro, sve se više provlači teza kako je papak svatko tko je za kreditom uopće posegnuo. Dok s jedne strane replike Vilibora Sinčića niču kao gljive poslije kiše, pa čak i Kerum s malog ekrana poručuje »dole banke, dole lihvari, dole zelenaši u odijelima«, a s druge nas strane guverner nasmijava govoreći kako ništa banke na nama zaradile nisu, stručnjaci otvaraju narodu oči tako da ga uče da u njega pameti nema. Jer, da je u čovjeka ima, ne bi u kredit ni ulazio ako nije sto posto siguran da mu se 30 godina neće dogoditi baš ništa što bi pravilan režim isplate moglo poremetiti. Kredite valjda uzimati smiju samo zihereši koji ionako na računu imaju svakog blaga, uhodan neki biznis i, kao osigurač, tetku koja će im ostaviti višemilijunsko nasljedstvo kad otegne papke. Svi drugi su, eto, naivci koji su pomislili da im kredit sreću nosi, lakovjerno mnoštvo koje kredite diže istom onom lakoćom s kojom križaju vazda iste brojeve na listiću 7 od 39, uvjereni da će im kombinacije datuma rođenja bliže i dalje familije sigurno donijeti neke milijune. Da zatvore kredit! 

  Na crno

Jest, koliko ljudi, toliko ćudi, i toliko kreditnih životnih priča. Ali, naivac ostaje naivac pa sve nekako vjeruje da u kredit ne bi nitko ni išao da ga svih ovih godina sve na to nije tjeralo. Tjerala ga je, recimo i dična prošlost naših roditelja. Jest, bio je prezreni socijalizam, jest bio je i onaj drug Marković da sve to devalvira, ali bome se malo kad desilo da netko kredit nije znao i mogao vraćati, kad bi ga podigao, pa makar bilo zaštogod. Ali ajde, na stranu socijalizam, vrag da ga nosa. Ima i Lijepe naše. Ima, recimo, sasvim sladak podstanarski stančić, skockan k’o da je kulisa iz serijala »Prijatelji«. Ona i on nisu se nego počeli zabavljati, a onda su skoro započeli i živjeti skupa. Plaće su im bile prosječne, ali dovoljne da se ide naprijed. Onda im se dogodilo i dijete. Mašala, neka je, nema straha s te dvije plaće, a i to s djecom ne bi smjelo biti pitanje kalkulacije. Ali, avaj! Čim je dična gazdarica, štovateljica one devizne valute u kojoj se stan na crno plaćao, načula da bi tu mogao doći i treći neki član koji šara zidove, promptno je paru pokazala izlazna vrata! Tako se to u nas radi. 

   To tjeranje van nije, međutim, istog trena njih dvoje natjeralo da razmišljaju o svom stanu. Štoviše, njena usmjerenost ka skandinavskim nekim vrednotama, uređenim tržištima u kojima je siguran, dugotrajan najam kontroliran od države bolji opcija nego kupovina vlastite nekretnine, potjerali su ih opet u podstanare. Tu gazdarica protiv djeteta nije imala ništa. I kako će, kad je vjernica istinska. Neka djece. Dijete se rodilo, autić se nabavio prvi u životu i sve je bilo kako valja, dok gazdarica Manda nije nazvala njega na kavu. Slatku, rijetku i obilnu. 

   Sjeli su na balkon s kojeg su se vidjele crkvena zvona. Taman je tuklo pred večernju misu. Manda se prekrstila, a onda je krenuo ekspoze. Ako sjećanje ne vara, bila je to neka priča o tome kako joj se ne isplati baš mijenjati kune za eure, ili eure prebacivati u kune, uglavnom kako je bolje bilo kad je bila marka njemačka jer se moglo štogod špekulirat, i kako bi bilo baš zgodno da se taj njen špekulativni manjak nadoknadi višom stanarinom. 

   Ostala je stanarina još neko vrijeme ista, ali sad se već kupovina vlastite nekretnine u kojoj nećeš strepit od zvona na vratima, činila nužnom. Samo, od ideje i puste želje – koja je, sada znamo, bila ravna želji da se šeta kroz minsko polje – do realizacije, valjalo je proći mali milijun stvari. Valjalo je sjediti s bankarima, vagati koliko kredita se da dignuti s dvije plaće, tražiti način da rata bude čim manja, naći građevinara koji neće tražiti polog od deset, dvadeset ili trideset posto cijene, naći investitora sa čistim papirima, naći boga i oca prije nego bankarica kaže – čestitam, kredit vam je odobren! I sretan bude čovjek taj tren. Sretan je čak i onda kada mu stigne isplatna lista, surov ispis ritma po kojem će do mirovine, ako je bude, plaćati te goleme rate od kredita, da bi u konačnici taj debelo preplaćen stan bio ne njegov, nego za potomstvo. Sad zato znamo – bio je to potez neodgovornih kockara i ništa više!

  Zamašnjak prosperiteta

Valjalo je biti vidjelica neka pa znati da će u malo godina sve otići do đavola, da stalnog posla neće više biti nigdje, da će uručivanje otkaza biti lakše nego se ladne vode napit. Valjalo je biti stroj, a ne čovjek, pa ukalkulirat da nakon četrdesete zdravlje može biti samo gore, računati s tim da se led topi na sjeveru pa će nas garant u tih 30 godina i poplavit štogod, plašiti se kretenizma, terorizma, diletantizma, drhtati od ovoga i onoga, bojat’ se i govna i ovna, i čučat u stanu babe Mande, pristajući na sve jer nju baš nervira što se ovaj euro ne da tramakavat, a švicarac da. 

   Dakako, koliko ljudi, toliko ćudi, i toliko različitih priča o kreditima, tom ubojitim sredstvu za kojeg su nam do jučer govorili da će biti zamašnjakom svakog prosperiteta. Jučer klijent, a danas kockar. Elem, tko god će sve svalit na kockare od života, neka prvo u Mande popije onu sikterušu, ako to već nije bila sačekuša. 

   Inače, ovo dvoje iz priče uzeli kredit u eurima. »Spasila« ih čista ženska intuicija. Sad tako spašeni, i dalje s ratom većom od rate švicarskog kredita u susjeda, na miru mogu čekati kad će bolest, otkaz ili prirodna katastrofa pa da im se krhki njihov bezobrazluk treskom vrati u lice.