Ne treba nam ništa, sve su nam obećali

Na kraju krajeva Siniše Pavića

Siniša Pavić

Foto CROPIX

Foto CROPIX

Bili smo spremni na sve. Umjesto toga, i opet smo dobili još mrvicu istih potrošenih modela, iste kupovine socijalnog mira, isti scenarij iste iluzije



Godina je bila šezdeset i neka, onog prošlog stoljeća. Puno je vremena prošlo, a malo se o tome po kući pričalo, pa se i zaboravilo. Tko zna bi li se uopće tog itko sjetio, da jedno veliko spremanje nije iznjedrilo malu požutjelu knjižicu. A knjižica ni manje ni više doli njemačko – jugoslavenski rječnik. Ali kakav! Rječnik je to pisan za ondašnje naše gastarbajtere, ljude koji su se odvažili otići raditi u Njemačku. Pragmatični Nijemci jednostavno su na malo stranica stavili rečenice ključne za život da došljaku bude čim lakše funkcionirati u stranoj zemlji. Sve je tu, od »gladan sam«, do »molim vas kilogram kruha«. I sve onako doslovno, po Vuku, kako se izgovara. A na zadnju stranicu pedantni je Nijemac stavio reklame za svoje tvrtke u kojima je naš čovjek na terenu mogao kupiti sve ono bez čega se uspješan gastarbajter koji drži do sebe nije doma ni vraćao. Sve se stisnulo na tih par zadnjih strana – od reklame onih što prodaju Mercedese, do adrese onih što prodaju traktore.Uglavnom, Njemačka je i tada bila jedna posve pristojno uređena država. No, je li ta uređenost ili nešto drugo mladog Jakova nakon samo godinu i sitno potjeralo natrag kući ženi i maloljetnoj dječici, zapravo se više nitko ne spominje. Zna se zato zašto je momče uopće pokušalo raditi vani. Išao je jer su išli mnogi, a išli su zato jer im je dozlogrdilo kusat suva kruva i mlika, orat i kopat neplodnu zemlju i gledat kako hohštapleri žive posve pristojno, uglavnom na tuđoj grbači. Reklo bi se, ekonomska neka emigracija, uglavnom. Jakov nije izdržao. Bit će da ga je ubijala nostalgija. Red mu se, naime, svidio, jer da nije, ne bi se trudio za života da ga ima barem na nekoj svojoj mikrorazini.


  


Ide se


Godina je 2015. evo ima već koji dan. Na vražjem virtualnom zidiću stoji svašta, podosta slika hrane i pića, gdjekoja okićena jelka, sretna neka lica ljudi koji su načas povjerovali da će biti bolje i berićetnije. I u redu je to. Njegove objave – a on je D.L. – na zidiću više se ne vidi, ali je lako moguće da je mnogima što su je prije koji dan vidjeli ta objava još uvijek na pameti. Iz kratkog »to je to« stao je, naime, cijeli jedan život koji će s Novom godinom krenuti u nekom drugom pravcu. Stisnula se u šest slova priča koja lako može biti priča cijele jedne generacije. Priča o čovjeku u zrelim četrdesetima, o struci koja je vani cijenjena, a u nas podcijenjena i na koljenima, o jednom dobrom psu i njegovom dobrom gazdi, o fotoaparatu koji u ‘amaterskim’ rukama stvara male intimne i lijepe zapise, o glazbi koja nije cajka, o srednjoj klasi i poštenoj inteligenciji kojoj je ostalo samo da »pamti sretne dane«, o nemogućnosti da se ide naprijed kad te sve gura unatrag, o uzaludnim pokušajima i potrošenim nadama. Zapravo priča je to o zamoru materijala. Valja poći negdje gdje će možda biti i teže, ali će biti urednije, uređenije, mirnije. Pa se ide. Ne zbog novca, ne zbog potreba da se kući doveze novi automobil i ne sa žutom knjižicom u stražnjem džepu, ali s jednakom željom da se nađe malo reda, a onda i malo mira. A kako ima virtualnog zida, tako ima i stvarnih zidova. I po njima se šara i svega objavljuje, a onda se zidovi slikaju pa poruke zidne šeraju naokolo. »Ne treba nam ništa, sve su nam obećali. Narod.«, pisalo je na jednom starom zidu ovih dana uoči dočeka. I istina je, sve su nam obećali, jednom, dvaput, triput, svaki put. Obećano je svega i toliko puta da nam je konačno, da prostite, dopizdilo. Malo tko ima više za to force. Umorni od kojekakvih iluzija, pa još posve ojađeni sanaderovskim opsjenama, čekali smo od ove Vlade da nam saspe istinu u oči, da na glas kaže da bolje neće biti i godinu, dvije, tri, ali će onda svi ti rezovi, stiskanja, samoprijegori svake vrste dati rezultata pa da smo uređena zemlja. Bili smo spremni na sve, samo da se ne čini uzalud. Umjesto toga, i opet smo dobili još mrvicu istih potrošenih modela, iste kupovine socijalnog mira, isti scenarij iste iluzije, taman da više ne vjeruje čovjek da će skoro tu doć’ itko spreman na išta drugo, osim na pusta obećanja bez pokrića. I da ne govori o Viliboru silnom Sinčiću, imala bi ministrica socijale pravo – šarena laža je to, model koji se potrošio, a novog se ne vidi. Ljudi u najboljim godinama odlaze uvjereni kako ima gradova u kojima nije sve Kolinda i Ivo, Milanović i Karamarko. Ide tko može i ako može, sestri u Beč, prijateljima u Italiju, domorocima u Kanadu, a ako se i ostaje doma, odgaja se potomstvo da se dočepa makar Graza pa tamo štogod studira. I sve da su u pravu oni koji kazuju kako se tu ne radi o igri velikih brojki i kako su motivi neki posve drugi nego davnih 60-tih i 70-tih, ostaje istina da nama više ništa ne treba, jer su nam sve obećali. Pa se mašta o zemljama u kojima ćemo imati potrebu trebati štogod.   

Ivo šofer


Njegovo ime je Ivo Josipović, i makar bi se po imenu dalo brzopleto zaključiti, nije on predsjednik već je šofer. Vozi autobuse putničke. Vozi narod u Europu, bukvalno, a ne teoretski i na papiru pa da se poslije nateže s okolinom tko je zapravo zaslužan za taj ulazak u uvaženo društvo. Ovdje nema prijepora, sve lijepo piše na putnom nalogu. Ovaj Ivo Josipović proputovao je i Europe i svijeta i od svega mu je, veli, najdraže do Austrije skoknuti. Sviđa mu se da nema stresa, to što ti nitko ne sjeda na trubu ako si čekao sekund, dva previše kad se upalilo zeleno na semaforu. Nema grča, jer ga ne treba ni biti kad zagaziš u neke zrele godine. Nema grča da te tjera ‘naprijed’. Tu te naprijed može tjerati samo zdrava ambicija. Tko zna, možda ovih dana baš u autobus Ive Josipovića sjedne i naš junak s facebooka, onaj koji je umjesto pozdrava napisao samo kratko »to je to«, pa da ga šofer predsjedničkog imena i prezimena odveze tamo gdje će moći dati sebi i drugima najbolje što zna i ima. Možda se vrati za čas k’o onomad Jakov, a možda ostane duže. Kako god bilo, važno je samo da onaj virtualni zid radi i dalje, da nam gdjekoja »amaterska« fotografija kaže da još uvijek može biti i dobro i lijepo, posve drugačije od iluzije koja nas tjera da zaboravljamo najvažnije – biti sretan.




više vijesti