Godina je bila šezdeset i neka, onog prošlog stoljeća. Puno je vremena prošlo, a malo se o tome po kući pričalo, pa se i zaboravilo. Tko zna bi li se uopće tog itko sjetio, da jedno veliko spremanje nije iznjedrilo malu požutjelu knjižicu. A knjižica ni manje ni više doli njemačko – jugoslavenski rječnik. Ali kakav! Rječnik je to pisan za ondašnje naše gastarbajtere, ljude koji su se odvažili otići raditi u Njemačku. Pragmatični Nijemci jednostavno su na malo stranica stavili rečenice ključne za život da došljaku bude čim lakše funkcionirati u stranoj zemlji. Sve je tu, od »gladan sam«, do »molim vas kilogram kruha«. I sve onako doslovno, po Vuku, kako se izgovara. A na zadnju stranicu pedantni je Nijemac stavio reklame za svoje tvrtke u kojima je naš čovjek na terenu mogao kupiti sve ono bez čega se uspješan gastarbajter koji drži do sebe nije doma ni vraćao. Sve se stisnulo na tih par zadnjih strana – od reklame onih što prodaju Mercedese, do adrese onih što prodaju traktore.Uglavnom, Njemačka je i tada bila jedna posve pristojno uređena država. No, je li ta uređenost ili nešto drugo mladog Jakova nakon samo godinu i sitno potjeralo natrag kući ženi i maloljetnoj dječici, zapravo se više nitko ne spominje. Zna se zato zašto je momče uopće pokušalo raditi vani. Išao je jer su išli mnogi, a išli su zato jer im je dozlogrdilo kusat suva kruva i mlika, orat i kopat neplodnu zemlju i gledat kako hohštapleri žive posve pristojno, uglavnom na tuđoj grbači. Reklo bi se, ekonomska neka emigracija, uglavnom. Jakov nije izdržao. Bit će da ga je ubijala nostalgija. Red mu se, naime, svidio, jer da nije, ne bi se trudio za života da ga ima barem na nekoj svojoj mikrorazini.

  

Ide se

Ivo šofer

Njegovo ime je Ivo Josipović, i makar bi se po imenu dalo brzopleto zaključiti, nije on predsjednik već je šofer. Vozi autobuse putničke. Vozi narod u Europu, bukvalno, a ne teoretski i na papiru pa da se poslije nateže s okolinom tko je zapravo zaslužan za taj ulazak u uvaženo društvo. Ovdje nema prijepora, sve lijepo piše na putnom nalogu. Ovaj Ivo Josipović proputovao je i Europe i svijeta i od svega mu je, veli, najdraže do Austrije skoknuti. Sviđa mu se da nema stresa, to što ti nitko ne sjeda na trubu ako si čekao sekund, dva previše kad se upalilo zeleno na semaforu. Nema grča, jer ga ne treba ni biti kad zagaziš u neke zrele godine. Nema grča da te tjera ‘naprijed’. Tu te naprijed može tjerati samo zdrava ambicija. Tko zna, možda ovih dana baš u autobus Ive Josipovića sjedne i naš junak s facebooka, onaj koji je umjesto pozdrava napisao samo kratko »to je to«, pa da ga šofer predsjedničkog imena i prezimena odveze tamo gdje će moći dati sebi i drugima najbolje što zna i ima. Možda se vrati za čas k’o onomad Jakov, a možda ostane duže. Kako god bilo, važno je samo da onaj virtualni zid radi i dalje, da nam gdjekoja »amaterska« fotografija kaže da još uvijek može biti i dobro i lijepo, posve drugačije od iluzije koja nas tjera da zaboravljamo najvažnije – biti sretan.