Ako vas je želja, potreba ili što drugo potjerala do Osijeka, pa ako vam je to prvi put jer se nikada prije nije stiglo, lako moguće da ćete autom letjeti i po onom što se od milja zove Slavonika. Ima Dalmatina, a ima i Slavonika, cesta, autocesta, velika i široka. Ako vam je prvi put, lako je moguće, zapravo posve je izvjesno, da će vam Osječani, uz znakovit osmijeh, kazati kako ćete u toj vožnji Slavonikom jamačno uživati, jer pasa na njoj nema.

   – Evo jedan – kaže djevojčica.

   A onda dugo, dugo ništa, taman toliko dugo da objavi kako od svakog daljnjeg brojanja odustaje. Slavonikom jednostavno ljudi ne voze. Ona je tu više k’o one ceste u američkim filmovima, dugačke i nepregledne, taman da se čini kako je čitav život tek pusta cesta i ništa više. Osječki domaćini pojasnit će kako je Slavonika neka vrst asfaltirane propagandne poruke, politički vab i besmislen trošak koji danas služi da bi se s njim gorko sprdali, ili se po njoj vozali u čudu.

   Na povratku djevojčica je i opet krenula s brojanjem, bila zadovoljna s činjenicom da je automobila dvostruko, pače trostruko više, da bi joj pažnju odvuklo nešto posve drugo. Bio je to kažu Dan D, ali ne onaj normandijski, već Dan D za stranku na vlasti. Zasjedao je Glavni odbor SDP-a, nije se znalo leti li ministar financija ili ne leti, a radijski reporteri javljali su se glasom što treperi od uzbuđenja ne bi li po stoti put ponovili cijelu genezu kvarnih odnosa. Desetogodišnjakinji željnoj kakve radijske glazbe, jednostavno je prekipjelo.

Škola budućnosti

Roditelji nisu rekli ništa, samo su se diskretno pogledavali. Nisi pametan je li ti se veseliti zbog tolika znanja o politici, ili ti je za propast u zemlju što se dijete ne bavi normalnim temama. Drago ti što se od malena zalaže za održivi razvoj, a muka ti što uopće zna ko je Mirela Holy. A ponajviše ti je muka što zbori k’o Sveto pismo, onako kako zbori dojedan tzv. prosječni Hrvat, da ne znaš je li tek puki populizam buduće kandidatkinje za zastupništvo u EU parlamentu, ili je svekoliki prijezir naspram politike kao takve u pitanju. Možda je, tko zna, samo kriva Slavonika, prazna i nekako besperspektivna, koliko god joj asfalt bio uglancan.

   Koji dan kasnije njeni četvrtaši pošli su na izlet, mali maturalac, pa je brigu o Linićevoj sudbini i štetnosti chemitraila u nje zamijenila briga o odjeći što će je sa sobom ponijeti. Ali, ne može se stvarnost izbjeći i ignorirati tek tako. Na ulazu u školu i školska klupa, a kraj školske klupe domar u plavoj kuti. Nasmiješen, ljubazan kao i uvijek. Da ne bi njegova sramežljiva meškoljenja, ne bi čovjek nikad shvatio da je nešto drugačije nego inače. Kad ono, na klupici papir, a na papiru potpisi onih koji ne dvoje kako je priča o famoznom outsourcingu vrijedna referenduma. Škola u kojoj neće biti ni čistačica, ni domara, nikoga da zna gdje je zagubljena pernica, škola je budućnosti. Tako kažu oni kojima se samo od srca poželjeti može da se nauživaju takve budućnosti.

Slika stanja

Pobjeći od svekolikog političkog trasha ionako ne može malica, ali ako gleda možda će naučiti kakvog je okusa pravi Pepermint i kakav je onaj pravi Tač. Možda, primjerice, nauči kako je teško biti poput ex ministra Željka Jovanovića, pa jedan dan imati sve, a drugi ništa. Čovjek je preko noći bivši, baš kao da je rulet u igri, a ne politika obična, i baš kao da pretjerano iskazivanje lojalnosti, ono na granici neukusa, više ne vrijedi ništa makar je do jučer bilo garant za sav uspjeh u politici. Voliš premijera više nego išta i na kraju ne dobiješ ništa! Ako to nije vrijedna lekcija životna, k vragu što je.

  Queens Of The Stone Age. Koncert. Velika ledina. Vedra noć. Par tisuća duša. Među njima i nešto onih koji su odavna zaboravili da ima išta mimo SDP-a, HDZ-a, kredita, računa, predstečajnih nagodbi, kašnjenja plaće, pa opet računa, i SDP-a, i HDZ-a. A na koncertu i ponosan otac kojem ispod nogu sjedi ponosan mu sin. Nema klincu ni deset, no napeto sluša, gleda i upija. Tko zna zna li taj za Slavoniku i Glavni odbor SDP-a, zna li da mu se zemlja ponosi čak i s navijačkim kupusom rezanim, ili samo sniva kako će jadan dan i on lupati po bubnjevima poput bubnjara spomenuta benda, dovoljno divlje i žestoko da ga svijet i svjetske pozornice hoće. Koja li je i koja će biti, da je samo znati, njegova politička opcija!?

   Negdje na pola puste Slavonike klinka je, dakako, pitala zašto tom cestom nitko ne vozi. Logičnog odgovora i nema. Poslije je pitala dokle taj Linić i Milanović, i koga za njih briga. Ni na to logičnog odgovora nema. Kazati joj da je Slavonika zapravo prava slika stanja i da je ova zemljica tek filmska kulisa za put prema onoj litici gdje su Thelma i Louise poletjele u »bolje sutra«, bilo bi ispravno, ali previše metaforično. Reći da nije ni važno, jer sada će prvo nogomet, a onda turistička sezona, bilo je lakše. Slavonikom do Brazila i tako, pusto i besperspektivno – čak i kad se čini da smo Brazilce razbili – godinama nanovo.