Poligraf vreba na sve nas, ako gospođa Ljubica misli da će je spasiti to što je godinama, stajala za kasom, gadno se vara. Veliki brat vidi sve, baš sve
U četvrtak, dok je Vlada zasjedala, na Markovom su trgu prosvjedovali blokirani. Od njih 300 tisuća, na prosvjed ih je došlo desetak. To pak hoće reći kako apel organizatora, vapaj Zagrepčanima da odvoje minut svoga vremena i dođu pred zgradu Vlade, nije urodio plodom.
Da je ćudi koliko i ljudi, to se zna. U njega je tako začudan neki običaj da, čim češće može, barem pokuša navući osmijeh na lice žena što u trgovinama rade iz pulta. Nekad će pokušati benignom šalom, nekad rečenicom punom razumijevanja za višesatno stajanje na nogama i to mučenje s nervoznim kupcima, nekad će im pohvaliti frizuru. Nije to vještina za svakoga. Teren je sklizak i lako se tu prelazi granica dobrog ukusa. A za to što ima takvo poslanje valjda je kriva činjenica da mu je mati radila u trgovini, vraćala se polomljena s posla doma, preumorna za onih još mali milijun obaveza kućanskih, taman da od života više i ne ostane ništa, osim nekog razumijevanja od strane ukućana.
Nervozno ljudstvo
Bilo kako bilo, štono bi rekao Ćiro, utvarao je kako s to malo pažnje izrečene iskreno u prolazu čini dobro i sebi i drugima, ako ništa, ono da se ne zaboravimo tu i tamo nasmijati. U trgovini smještenoj na jednom od najfrekventnijih točaka u gradu, onoj koja je, dakako, u vlasništvu ponajvećeg našeg dućandžije, u doba kad se ide s posla gužva je nevjerojatna. Pet blagajni radi, a da ih je još toliko, i opet ne bi redovi bili manji. Ljudstvo je nervozno, gura se, ne stoji u redu, preskače ga. Svatko tu ima svoju taktiku, bilo oni kamena lica koji su spremni zaobići sva pravila ponašanja i otrpjeti salvu kritika samo da se prije dočepaju kase, i oni za koje ti se čini kako su u trgovinu ušli samo ne bi li uhvatili kakvog prijestupnika pa ga pred cijelim auditorijem izvrijeđali na pasja kola.
Iznuri to traženje proizvoda na akciji, zaobilaženje skupog, pa su lica smrknuta, a netrpeljivost možeš u zraku napipati. Gospođa Ljubica – ime joj piše na pločici zakačenoj na reveru radne kute – sve to više i ne registrira. Njeno je da stoji na kasi, da preko ruku premeće proizvode i traži gdje im je barkod, da pita jeste li zadovoljni uslugom i imate li našu kraticu, da ponudi proizvod na najnovijoj akciji, da, ako otrpi sve što joj kupac, koji je uvijek u pravu, ima za kazati ne bi li manje zločest bio kad dođe svojoj kući. Gospođa Ljubica je zapravo ona koja je na braniku domovine. Jer, da samo pola onoga što vidi i čuje na dnevnoj bazi doživi, recimo, ministar Zmajlović, odavno bi ostavio sve i otišao negdje daleko, da ga nitko naći ne može. Red se polako miče. Ljubica vrijedno kasira. O čemu li samo razmišlja? Zna li da se premijer prije neki dan, pa još u godini od izbora, ustao ranije no ikad pa na novootvorenoj dionici autoceste dijelio tikete sanjivim vozačima. Muči li je možda medijski spomen neke tajne veze između ministra obrazovanja i velike tvrtke elektroničke opreme i drugih tehnoloških čuda. Je li možda navečer, kad je došla s posla, i ona zavirila u rječnike da sama sebi protumači što to znači bezpridržajno u naše predsjednice kad ga izgovara dok sama obilazi spomen područje Jasenovac. Ili je tema bio taj nesretni ministar okoliša koji bi radije od ičega da stoluje u tom nekom toweru makar ga, makar nas, to koštalo k’o svetog Petra kajgana. Da joj nije na pameti onaj skoro pa ministar kulture zvan Šipuš koji prezire novinare, ali će rado o njihovim sudbinama odlučivati jer je, kako reče, najpraktičnije da baš on bude ministar.
Ili Ljubica, posve sebično, samo misli kad će pauza pa da, sakrivena negdje od očiju znatiželjnika, smota onu škiju što ju je u švercera kupila da na vražji duvan troši manje. Ili je, a to bi tek bilo sebično posve, razmišljala samo o sebi i o svom položaju, o dugim smjenama, o maloj plaći, o vječnoj dvojbi koju imaju zaposleni u Hrvatskoj – vrijedi li kukati nad vlastitom sudbinom, ili se kukati ne smije, već se sretan mora biti jer se radi.
Volite li Hrvatsku?
Uglavnom, red se polako miče. Gospođa Ljubica vrijedno radi, prima novac, vraća kusur. U misli joj proniknut možeš jedino da je na detektor laži staviš! Detektor laži, onako kako su na poligraf morali djelatnici tvrtke »Valipile« iz Svetog Petra u Šumi. Sindikat veli to je mobbing, poslodavac veli sve je po zakonu i samo su provjeravali lojalnost, sindikat opet veli kriv je novi Zakon o radu, zahvaljujući kojem radnik ima jednak tretman kao bilo koji stroj ili predmet. Poslodavac s radnikom, u najkraćem, može što hoće. Lojalnost!? Tko je junak da ispituje gospođi Ljubici lojalnost, da je kopča na struju i mjeri joj puls, da joj broji znoji li se ili ne dok mašina određuje hoće li i dalje stajati za kasom, ili će joj vene radije pucati dok stoji pred izlogom Zavoda za zapošljavanje? Da je neće uhoditi zbog one škije, dok joj poviše glavi stoji boks s uredno markiranim cigaretama, sunce im isljedničko!? Samo, vremena su neka druga. Lako je moguće, naime, da ne pitaju Ljubicu baš ništa od navedenog, već da čitav set isljedničkih pitanja bude postavljen samo s jednim ciljam – ne bi li se doznalo volite li vi, gospođo Ljubice, Hrvatsku!?
Lako je biti lojalan tvrtki, ma ajde ti budi lojalan zemlji, pa još u trenu kad sva sila opskurnih portala i stranačkih medijskih mračnih stratega čini sve da jasno podijeli ljudstvo na mrzitelje i obožavatelje svega hrvatskog. Izborna je godina pa se valjda može – oblačiti ministre u četničku uniformu makar je nosili nisu, pisati da Ivici Kosteliću nisu dali na HRT u hrvatskom dresu makar su problem bile reklame na odorama skijaša a ne kockice, da klasik poput pitanja gdje ste bili 45. i 91. i ne spominjemo. Poligraf vreba na sve nas, ako gospođa Ljubica misli da će je prije končanog glasovanja spasiti to što je danima, godinama, stajala za kasom, gadno se vara. Veliki brat vidi sve, baš sve.
– Bome se i vi naslušate i nagledate svega – veli on Ljubici dok traje teški fajt dvoje ratobornih mušterija. Ona se na to sramežljivo nasmijala. Dobar znak.
– Dobro bi vam, bome, došlo da ne čujete na jedno uho, baš k’o ja – ne da se on. – Ne čujem ja odavno ništa, na oba – uz sitan osmijeh će Ljubica.
Tog četvrtka, pred zgradom Vlade, prosvjedovali su blokirani. Njih desetak. Ljubica nije bila među njima. Sve da je i htjela, bilo je mali milijun razloga zbog kojih to nije mogla. I oni koji »vole« Hrvatsku, i oni koji je »ne vole« posve su složni da to s Ljubicom i treba biti baš tako, i nikako drugačije.
