Da nije s tim koronavirusom sve ni u redu, ni uobičajeno, bilo je jasno već u startu. Najprije je Kina bila previše daleko da bi ga stara mati shvatila ozbiljno, a kad je prešao hrvatsku granicu s Italijom, elegantnije nego švercane traperice 1970-ih, trebala su joj puna tri dana prije nego je preko telefona pitala: »A kako vi s ovim virusom? Čuvate li se?«

Onoj što nakon dvadeset i nešto godina pečalbe svojih sinova i kćeri još uvijek uredno kuka kad padne snijeg i pita kako li ste se amo na taj led i zimu navikli, za strah od virusa trebalo je tri dana, a i to je bilo onako reda radi.

Toliki neinteres, odnosno smanjen interes odavno se ne pamti. Potresi u okolici, vijesti s portala o prometnim i ubojstvima, dani kad se Sava izlije, vremenske neprilike, gripa, dakako i briga piju li se lijekovi na vrijeme, sve je to, mjereno majčinskom skrbi, ispred koronavirusa.

Zašto i kako se to dogodilo, vrag bi ga znao. Možda je neko skriveno čulo, osjet u starijeg svijeta što jednostavno zna kad je zbilja sudnji dan blizu, a kad je sve samo neka njegova improvizacija.

​​Teško je vjerovati da podloge ima u statistici, ali se svejedno lako se sjetiti sjajnog, ‘starog’, kratkog igranog filma Gorana Dukića zvanog »Mirta uči statistiku« u kojoj brojke tjeraju emocije da dođu razumu.

A statistika je – evo pišu ljudi po Facebooku – i ova: »Ako ste stariji od 80, godina, a zaraženi ste COVID-19 virusom, šansa da umrete je 14,8 posto. To implicira da će 85,2 posto ljudi ozdraviti. Ako ste stari između 50 i 60 godina, imate 1,3 posto šanse umrijeti ako ste, ne daj Bože, zaraženi s virusom.

Za mlađe od 40, šansa je 0,2 posto. Dakle 99,8 posto mladih ispod 40 godina koji se zaraze, će ozdraviti. Ali, to je samo ako se inficirate s koronavirusom! Šansa da se zarazite je, na temelju skoro tromjesečne epidemije na izvoru zaraze, u Wuhanu, samo 0,7 posto.

Dakle 99,3 posto je šansa da virus nikada neće dospjeti do vas. Na tih 0,7 posto tek idu postotci: pa tako ako imate 85 godina, imate 0,7 posto šanse uopće pokupiti virus, pa ako ga pokupite imate još 14,8 posto šanse umrijeti od njega, odnosno ukupno imate 0,103 posto šanse umrijeti od tog virusa.

To znači da je šansa da nećete umrijeti od tog virusa čak 99,897 posto! Za jednog 45-godišnjaka, te dvije šanse pomnožene iznose 0,0028 posto da će ih koronavirus ubiti. A 99,9972 da neće.

Za jednog 35-godišnjaka vjerojatnost da će umrijeti od ovog virusa je 0,0014 posto. A da neće umrijeti je 99,9986 posto. To je 0,7 posto da ga uopće dobijete i 0,2 posto da umrete od njega, ako ste ispod 40 godina starosti.«

Ponovimo, ove ‘sjajne’ brojke ukradene su sa zida jedne očite protivnice bilo kakve histerije. Ta se nije ovih dana nakupovala šećera, brašna i tjestenine da se može u kuću zatvoriti i čekati da prođe. A opet, za razumjeti je i tu kupovinu.

S virusima se nikad ne zna, jer niti ih vidiš, niti ih čuješ, a njih eto. Pri tom je zanimljivo kako nas više ništa drugo ne boli. Ne spominje se ni gripa, ni prehlada, ni alergije, ni glavobolje, ni ijedan organ koji je do jučer uredno bolio, već čim zakašlješ odmah si za karantenu.

Tim je gore ako vam se kašalj dogodi u javnom prijevozu, kinu, ili kazalištu. Potraje li sve ovo svanuti će dan kada će ljudi jedni druge zbog zakašljavanja običnog prokazivati i prijavljivati antikorona trupama.

Tu dolazimo do reakcije državnog aparata na čelu s ministrom zdravstva Vilijem Berošem. Lijepo oni to prati. Sve snage su upregnute u borbu protiv virusa, od staloženog liječničkog tima na čelu s vazda mirnom i autoritativnom ravnateljicom klinike »Fran Mihaljević« Alemkom Markotić, do tenkića Pavla Kalinića, a i premijer sam poziva narod da ne gomila zalihe osnovnih namirnica jer razloga za paniku nema.

Možda, tko zna, i zato stara majka ne bere brigu kao inače, možda ju je smirila država koja, čini se, funkcionira sasvim pristojno u zadanim uvjetima. Funkcionira toliko valjano, barem za sada, da nema ni nestašice onih maski koji štite čovjeka od čovjeka. To pak vodi do pitanja svih pitanja, zašto ista ta država ne čini to češće!? Zašto ne funkcionira i kad su drugi kvarni virusi u pitanju, pa još oni izlječivi!?

U Imotskom karneval, mačkare. Pali se Krnje, onaj koji je kriv za sve zlo što nam se kroz godinu dogodilo. U Imotskom zapališe lutku gay para s djetetom. Oni što su pod maskama zapalili dijete, makar da je i lutka, pred očima žive djece, kažu to njima tradicija. I da je to smiješno.

Bulazni se svašta i koješta i to ne opravdanja radi, a kamo li isprike kakve. Njima je nenormalno da se dijete udomi, njima je nenormalno da se ljudi vole i njima je krivaca za sve gay par roditelja.

I ništa prava manjina, ništa ljudska prava, ništa prava djeteta, ništa činjenica da lomača tu tako strašno nalikuje na neke druge lomače kroz povijest. I nije da je takvih samo u Imotskom, nego su se javili odsvakuda istomišljenici koji na krilima briga za svoje(!?) pale lomaču.

Šala je to, viču oni s desna, satira, ako može Frljić raditi predstave mogu i mačkare palit koga hoće. A država, što radi država? Nema tu ni stožera, ni tenkića Pavla Kalinića, ni poziva da se ne paničari, ni timova koji će ‘zaražene’ prizvati pameti, ni školstva koje će se pobrinuti da se nakaradnost ne prenosi s koljena na koljeno.

Nikoga da konačno povuče crtu podno nekog civilizacijskog minimuma ispod kojeg se ne smije. Kako i bi u zemlji u kojoj centri za socijalno skrb misle da im nije obaveza poštovati odluke sudova, već tjeraju po svome kršeći sve što se kršiti po putu da.

Pa dok sudovi kažu da gay par može udomiti djecu, teta referentica će po svome. Pa će i zbog Imotskog past gdjekoja kaznena prijava, i biti će osuda deklarativnih, ali sustavno se neće poduzeti ništa.

Pa ćemo past na tom ispitu i opet uvjereni da to nije virus. Možda i nije, ali je razornije, nemjerljivo razornije od svake korone, a pogotovo od toga je glazbene diva otpjevala himnu makar smo se oko izvedbe stoput više uskomešali.

Nego koronavirus… Ako su nam znanja o njemu oskudna, preventiva je jasna i svodi se na dobru higijenu i poštivanje pravila. Ne bi li se mogućnost zaraze svela na čim manje evo je, recimo slovenska biskupska konferencija izdala upute za svećenike i vjernike u svrhu sprečavanja širenja koronavirusa koja idu toliko daleko da su ispraznili škropionice s blagoslovljenom vodom na ulazu u crkve.

U Italiji se mise otkazuju, baš kao, recimo, nogometne utakmice. U nas je sve, što se Crkve, tiče ‘normalno’. U nas je korizma, u nas je vrijeme od duhovne obnove i u nas je genijalaca koji se obnavljaju uz slogan: »Grijeh je opasniji od koronavirusa«. O znanosti, znanosti! Grijeh!? Da je samo znati računaju li se tu i mačkare.