Evo je. Kolona ljudi u trlišima tkanim od grube tkanine. Na nogama im cokule, one za koje znaš da imaju metalom ojačan vrh, da ne boli baš toliko ako im teški komad kakvog čelika padne na nogu. Na glavi i gdjekoja kaciga. Ispod naramenica trliša majice tamne kojim se boja odavno isprala od pustog pranja i pustog znoja. Gaze ulicom Pule, štrajkaju u Rijeci. Automobili im trube u znak podrške. Glave im nisu pognute, dapače gledaju nekako ponosno u vis dok viču »uprava odlazi« i »ne damo Uljanik«. Evo ga. Ime mu piše u dnu ekrana, ma ga je teško upamtit’ jer si fokusiran na njegovo lice. Lice i ljuto i žalosno u isti čas. Od svoje 15 godina on tu radi. I sve što želi je i dalje raditi. I moći od toga prehraniti sebe i svoju porodicu kako je sve ovo vrijeme radio. Ako ne, neka mu kažu. Pa da traži neki novi posao. Gledaš i sve ti se čini kako su ti te bore na njegovu licu, taj preplanuli ten, to znojno čelo odnekud poznati. Ma, ne daš se zavarati, televizija je to, svakog vraga može tako manipulativna.

Ne daš da te vrati unatrag pa da i opet misliš kako istinu govore one stare slike na kojima si i dijete i razdragan dok veliki brod, tjerani bocom šampanjca, napušta navoz pa pluta onako gizdav dok orkestar svira, a ljudi u trlišima nasmijana brka bacaju u zrak šešire i kacige. Davno je bilo i bit će da i nije stara krpala probušenu tkaninu i glačala je pažljivije od drugih. Zapravo, izglačala bi tu grubu tkaninu, a onda je, misleći da je ne vidi nitko, i pogladila brižno, nježno, ne bi da je živo biće a ne trliš običan. Ne vjeruješ više odavno u onu priču da je dovoljno bilo završiti srednju školu, naučiti kako biti dobar varilac, bravar, tokar, pa da te čeka posao i to siguran.

Pa kako radiš tako rasteš i ti i tvoja obitelj. Jest, budeš i podstanar, »nauživaš« se kojekakvih loših gazdarica i stanova, ali djeca se školuju i zdravi su svi bogu hvala, a tamo negdje u bliskoj budućnosti čeka i stan koji si varenjem zaradio. Ma, ne vjeruješ, nekako ne daš sebi odavno ni u sindikate, ni u zimnicu, ni u škverska putovanja u Sloveniju na ljetovanje, ni u priču o srdelama što se preko marende peku, ni anegdotama u kojima je Ante iz Sinja i Frane iz Kaštela. Ne vjeruješ da ti je ikada bilo veliko to što ti pape radi brodove, velike poput recimo tankera, ili one Amorelle! Kako ćeš vjerovati kad nas sve ove godine tjeraju da ne vjerujemo da je ikada valjalo i da valja ovo što imamo sad; kapitalizam neki, privatna vlasništva, spasitelji s velikim zaliscima, vlade bez muda da presjeku agonije, uprave bez časti što sebi bonuse daju, a radniku plaću ne. Samo, emocija je, sjećanje je zajebana stvar.

Bit će da nije istina ni to da se od škverske plaće i plaće trgovkinje u robnoj kući moglo kupiti komadić zemlje uz more, pa vikendom kamen po kamen, ciglu po ciglu sve za sebe i djecu i prijatelje. Turizam, iznajmljivanje, stranci!? Ni u peti. Računica je bila ta da će se s dvije plaće lagano do mirovine. Pa se tako kuća i krojila, za vlastite potrebe. Ma, bit’ će da nije istina ni to da je onaj škver prdnuo u čabar, da je došao privatni vlasnik, da je postalo jasno da se tu više nema što i da može samo gore. Sva sreća na beneficiranom radnom stažu. Mirovina je uranila. Skinuti se iz trliša bilo je teže nego prestati pušiti. A onda život donese svoje. Djecu koja se žene i rastavljaju, posao koji imaju i nemaju, mirovine koje su takve kakve jesu, režije koje su svakim danom veće, zdravlje koje je svakim danom fražilnije… Vidiš, ne smiješ ostarjeti još, a rado bi. No, bit’ će da nije istina ni to da se od čiste potrebe kuća za ugodno starenje prenamjenila u kuću za iznajmljivanje. Pa si amater koji goste voli i više nego je mudro, odnosno profitabilno. Pa im ne daš ni da dođu bez da su bićerin popili, ni da odu bez da su probali štogod s gradela, ni da odu bez da im nešto za uspomenu daš. Ne ide se, nije se išlo u taj turizam zbog želje puste, već zbog potrebe ljute, bar je u ovom slučaju bilo tako. Pa šutiš dok u novinama pišu da si mrski kapitalist, a ti do grla u kreditima. A znaš da se zaradi taman toliko da se lakše prezimi. Ne zaradi se niti toliko da konačno na krov staviš crijep, kad je to pojeo nikav majstor od fasade. Potroši se još sezone a koješta, recimo vodu koju valja cisternom odvesti, jer ona lokalna zajednica kojoj će po novome odrediti još veći paušal po krevetu, još nije razvukla to malo metara cijevi da voda i kanalizacije bude svuda na njenom terenu. Ima turizma i turizma. Ima onih koji maslom muda mažu, a ima onih koji bi radije da su ostali u trlišu za vazda. Mali iznajmljivači. Mali…. U zemlji koja je raskućila sve i u kojoj je sve improvizacija i ne možeš nego mali biti. Pišu novine da ih ne treba zbog većih paušala žaliti, te male. Bit’ će da i ne treba. Što uostalom strojobravar radi u turizmu!? Nije to normalno. Kao što ni taj jebeni socijalizam nije bio normalan, ako ga je ikada i bilo.