Onomad, kad smo bili golobradi dječaci, otišli bi na teren naslonjen na sportsku školsku dvoranu sa željom da zaigramo nogomet. Nahrupilo bi čeljadi svakojake taman da najzahtjevniji komad organizacije bude podijeliti one gladne nogometa u dvije koliko-toliko ravnopravne ekipe. O, kakvih se tu samo socioloških i psiholoških istraživanja dalo obaviti, ma na sreću djeca se s tim ne bave.

Ali, nije da nisu, onako mali, krvavi ispod kože. Jedan bi tako među one koji igraju bolje, drugi bi među one mrvu lošije i zato jer je tamo lakše prikriti vlastite nedostatke, treći bi samo da ga ovaj put izaberu, četvrti ne bi dalje od svog najboljeg prijatelje, a najbolji prijatelj bi na čas radi zanemario to prijateljstvo jer mu je dosta šlepanja druga koji s loptom ne zna. U startu bi tako na centar stali svi, pa bi se odredili kapetani. Nisu oni nužno bili najbolji igrači, važnije je bilo da su mudri taktičari i da prate koliko tko teži na aktualnoj nogometnoj sceni. Recimo da su jadan nasuprot drugog stali Mate – onaj koji voli driblati i čiji otac ne razumije zašto mu menadžeri svake vrste nisu već zbog sina zazvonili na vrata – i Hajdi koji je stamen i pokretan taman toliko da je golman.

I kreće! Prvi bira Perića, jer svatko bi uza se onog čiji je otac bivši prvoligaški igrač, onog koji ima najjači šut u kvartu i sjajnu sportsku opremu. Drugi na to odgovara odabirom Rica, jer je sjajni zadnji vezni iznimnog pregleda igre i onaj koji motivira cijelu ekipu i kad joj loše ide. Slijede drugi krug, pa treći i sve tako dok ne dođe vrijeme da se biraju najslabiji. A to je sve samo ne ugodna situacija koliko god se dječji um trudio pojmiti je veselo i drugačije. Zadnji si, znači nisi baš nešto, pa si svjestan da su te birali iz puke nužde samo da se zaokruži potreban broj igrača. Posebno je pri tom jadno kad se taj zadnji otvoreno ulizuje onom prvom samo da zaigra.

​Uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme ima to razvrstavanje u dvije ekipe gorak neki okus koji ne može sprati ni sva raskoš same utakmice ni konačna pobjeda jedne od momčadi. Ma kad si dijete sve je to lako za podnijeti. Ali kad si velik kao, recimo, Andrej Plenković ili Miro Kovač, onda je to spektakl! Onda je sve u balunu.

Na centru su s jedne strane Plenković, a s druge Kovač. Oko njih je bazen prepun potencijalnih suboraca za onaj najuži tim koji će krenuti u unutarstranačke bitke i izbore. Andrej prvo bira Tomislava Medveda. Jamačno računa na njegove obrambene kvalitete, na hladnoću što je ‘ladan špricer ima, na populaciju koja takav obramben pristup ‘loptanju’ cijeni. Tu je i Zdravka Bušić, izbor kojim se nastoji zacementirati desni bok poznatim prezimenom po cijenu kritika onih koji drže, ili su mislili, da je ovo ekipa za moderniju taktiku od one od prije par desetljeća. Branko Bačić bez sumnje je centralna figura, duša i srce sredine terena, čovjek koji je spreman u pola utakmice stati na loptu samo da jedan čas objasni svima kakvu akciju poslovnik nalaže. Oleg Butković je onaj koji će probijati putove gdje se čini da proboja nema, ili će se barem praviti vješto da putove uistinu probije, a Ivan Anušić tu je valjda da bude vazda natmuren, jer neke druge reference nakon gubitka predsjedničinih izbora i nama ili tu samo Plenković vidi ekstra kvalitetu koju drugi ne vide. To je to, za sada, to, formacija koja se čini pomalo defanzivna, izuzmemo li neskrivene golgeterske ambicije samog premijera. U ime tih ambicija on će svoj europejski talent prilagoditi čemu god treba pa i lokalnim nogometnim običajima.

S druge strane, u onih koji bi zasjeli na čelo ponajveće stranke u nas uvjereni da se pod Plenkovićem stranačko tijelo slabo Bogu moli, zastavu malo ljubi i Domovini ne kune iskreno, izbornik Miro Kovač. Suhonjav, sklon govoru u trećem licu, nalik fudbaleru koji može i na halfa, i na beka, ali i satima stajati u kutu kao krilo a da mu nitko loptu, tko zna zašto, ne doda. Strpljivost, izdržljivost, fokusiranost na dvije, tri arhivske teme, njegovi su aduti. Prepoznao je to Ivan Penava koji je i figurom i nastupom posve nalik svom uzoru. Tek je, a to je za momčad dobro, za nijansu drčniji. Poput kakvog ELF-a iz 70-ih se slaže ova ekipa taman da važnu ulogu na sredini terena ima Milijan Brkić. On će razbijati tuđe napade, on će se zavući iza protivničkih redova, on će tjerati svoje naprijed i prijetiti sucu ako treba. On će, na koncu, dati onaj zadnji pas u noge Tomislavu Tolušiću, igraču koji pamti igru u najvećim ekipama pred širokim auditorijem, ali i padanje u najniže lige, taman da ga sad inat tjera naprijed. U toj ratničkoj postavi Ivo Stier čini se mek posve, makar od onog tko je južnoameričkim terenima gazio vazda možeš očekivat kakvu fintu.

Tako je to za sada na bunjištu što se odaziva na ime HDZ. A makar se karte tek dijele i igrači biraju, imamo već i onaj tragičan lik koji se nudi naokolo ma ga nitko neće, barem za sada. Petar Škorić trebao je, kažu, biti u ekipi »Kovač«, pače već je tamo bio, ali se na naglo predomislio i javno ponudio ekipi »Plenković«. I sada je, od puste želje da bude među pobjednicima, tu negdje nigdje. Jer, ne voli nitko one koji se nude sami i nećkaju čiji su. Atmosfera je taman takva da čak i izvjestitelji skloni HDZ-u pišu o bratoubilačkom ratu i prljavom rublju, Big Brotheru koji zaslužuju da se napeče kokica, sjedne u fotelji i gleda, netko sa strepnjom, a netko s veseljem. Pretjeruje se dakako, ali nije da nije užitak dok se čelnici timova pozivaju na ostavštinu dr. Franje Tuđmana, tjeraju jedan drugog na ispovijed, ili podsjećaju tko je o Tuđmanu govorio loše a tko je htio u kolo s HNS-om. No, početak ove bitke zapravo otkriva i potvrđuje nešto drugo.

​Prvo, očito je da je HDZ bolji od SDP-a! Bolji, jer Bernardić i društvo i kad čiste svoje redove čine to tako da se bratoubilački rat čini nevješt i fingiran, vrtićki, a ne muško ratovanje. Ima tu Bero još štošta za učiti. Drugo, tko god da osvoji HDZ-e istina je da će širokim narodnim masama život biti isti kao i do sada; mase će gledati a pobjednici će se samonagrađivati. A treća je istina ona da je pred nama show velik, ali ni blizu velik kao onomad kad je u Lisinskom na sličnim nekim izborima Ivo Sanader došao na vlast za sraza s Ivićem Pašalićem. Kakva je to utakmica bila! I kakav igrač! Polivalentan, sposoban da pokrije svaki djelić terena, doajen koji evo nekidan sudu reče da je bogatstvo zaradio osim ‘nogometom’ i građevinom, predavanjem vjeronauka i erotskim fotografijama.

Od erotskih fotografija je zaradio deset puta više nego od vjeronauka koliko je bio vješt. Među spomenutim igračima obje ekipe takvog igrača više nema. Zamislite da ga je aktivirati, koja bi ga ekipa više htjela pa privukla sebi, i čime bi ga navabili!? E da, nekada je, a tako je manje-više sa svim, sve bilo drugačije. Danas se kao opcija pojačanje spominje čak i Miroslav Škoro, a čovjek jedva da je ikada ozbiljno zagazio na teren. Ako je to totalni nogomet, onda k vragu sve.