Europski se lideri i dalje cjenkaju oko toga kako spasiti posrnulo gospodarstvo nakon što jednog dana završi korona kriza. Cijeli je scenarij već više puta viđen, kao da EU još jednom želi i dati za pravo svojim kritičarima koji ionako smatraju da je samo »njegovo postojanje običan promašaj«. Po ocjenama vodećih svjetskih ekonomista, cijeli je sustav eura od samog početka izgrađen na potpuno pogrešnim temeljima.

Zbog ograničenja koja je nametala politika, cijeli je projekt zastao na pola puta. Nije bilo ni političke hrabrosti glavnih aktera, ali čini se ni njihove pretjerane mudrosti, kada se ušlo u projekt uvođenja zajedničke valute. Iako su i tada stručnjaci upozoravali da je sve napravljeno na način kao da netko gradi kuću od krova, pritom zaboravljajući temelje, u općoj euforiji nije bilo previše prostora za primjedbe dosadnih profesora.

Još je tada poznati grčki ekonomist Janis Varoufakis cijelu tu inicijativu uspoređivao kao da netko želi preploviti Atlantski ocean u maloj jedrilici. Ako bude imao sreće i ne naiđe na neku malo veću oluju, dokopat će se druge obale. Ali nevera sa samo većim valovima i naletima vjetra poslat će ga na dno oceana.

Hrvatska je u to vrijeme bila potpuno izvan cijele priče. U vrijeme Sporazuma iz Maastrichta u veljači 1992. taman smo uspjeli zaustaviti velikosrpsku agresiju i biti priznati kao suverena država. Par mjeseci kasnije započeo je rat u BiH, a EU i nekakav euro bili su tek daleka projekcija na jednom od televizijskih spotova koji su se emitirali tijekom zračnih uzbuna.

Oluja o kojoj je govorio Varoufakis europsku je brodicu zadesila 2008. u formi svjetske ekonomske krize. Odgovor EU-a i njegove eurozone bio je, po ocjenama većine relevantnih svjetskih ekonomista, najgori u cijelom svijetu.

Najslabiji su najviše nastradali, a financijsko, društveno i političko »silovanje« Grčke naštetilo je europskoj ideji više no kumulativno svi oni koje eurobirokrati tako jako vole nazivali populistima. Političari nekoliko vodećih zemalja nisu si mogli dopustiti da po drugi put u kratkom vremenu izravno proračunskim novcem spašavaju svoje banke. Pa su to napravili zaobilazno pod krinkom fonda kojim su se navodno spašavali Grci i ini »lijeni južnjaci«.

Hrvatska ni tada nije bila dio te priče. Osim što nas je naravno kriza u gospodarskom smislu zakucala na dno, a ni činjenica da smo 2013. konačno postali punopravna članica nije nam previše pomogla. Jer nismo bili u stanju iskoristiti sve benefite svog novog statusa. Iz recesije smo se iskobeljali zadnji, u cijelom EU-u. Gora od nas je bila samo gospodarski i društveno ubijena Grčka.

I sada u 2020. korona je gurnula EU i Hrvatsku na korak do katastrofe. A Hrvatska ne smo da je dio europske priče, nego je formalno na njenom čelu. A ovo što se sada događa za EU i za Hrvatsku je odlučan trenutak. Ako se ne pronađe adekvatan odgovor, cijeli bi europski projekt mogao otići niz vodu. Nije nemoguće čak i da neke zemlje počnu izlaziti iz eura.

I da se sve završi na labavo povezanim, međusobno posvađanim zemljama. Da se to ne dogodi, potrebno je snažno političko vodstvo. Potrebni su lideri kojih čini se u EU-u nema. A ovo je razdoblje također bitno za Hrvatsku.

Ako oni koji ga vode ne pronađu dovoljno hrabrosti i odlučnosti da, paralelno sa saniranjem posljedica krize, promijene osnovne parametre ekonomske politike dominantne u zadnja tri desetljeća, Hrvatska će vječno ostati polubalkanska, kaotična i nedovršena država.

Iz koje će, nakon što se Europa ipak kako tako posloži, pobjeći još nekoliko stotina tisuća ljudi. Ovakve krize vape za hrabrim, sposobim i odvažnim političkim liderima. Jednom riječju, vape za državnicima. I na europskoj i na razini zemalja članica. Onaj tko će sada imati hrabrosti povući prave poteze bit će zapamćen kao povijesna veličina. Onaj tko neće, završit će kao fusnota.