Voljeli umjetnu inteligenciju ili ne, ulijevala vam ona strah u kosti ili vam davala sigurnost neku, činjenica jest da časa ne časi niti okoliša dok odgovore sipa k’o iz rukava. I često je, avaj i kuku, u pravu. Pa ako recimo ukucate pojam Mamutica, misleći na onu ogromnu zgradu u zagrebačkom kvartu Travno, pa ga još vežete uz pojam općine misleći dakako na sva ta mjestašca, sela i zaseoke što se u nas općinama zovu, izbaci ti UI ovo: »Zagrebačka Mamutica u Travnom, s oko 5.000 stanara u 1.169 stanova, ima više stanovnika od čak 420 hrvatskih općina i gradova. Ova usporedba naglašava apsurd administrativne rascjepkanosti, gdje jedna zgrada nadmašuje stotine jedinica lokalne samouprave koje imaju vlastite načelnike i administraciju!« I baš kao da joj to dosta nije, nabaci ta inteligencija i to da u nas čak 276 općina ima manje od 3.000 stanovnika, a 55 općina ima manje od 1.000 stanovnika. I kaže još da općine poput Donjeg Vidovca ili gradovi poput Skradina imaju manje stanovnika od Mamutice. I ističe pri tom da, dok zgrada funkcionira kao stambena zajednica, općine s malim brojem stanovnika često ovise o državnoj pomoći, što otvara pitanja o održivosti takvog sustava.

A premda je velika onoliko koliko primjerice Općina Marina nikada velika biti neće, Mamutica, začudo ili ne, nema svoga mamuta. Nema načelnika uopće, a kamoli da se odaziva na mamut. Zato ona spomenuta Općina Marina Mamuta ima. I to kakvog. Dobro, valja biti pošten pa reći kako spomenuta općina nikada ne bi ovoliko poznata bila da nema načelnika koji nije vidio ništa sporno u inovativnoj ideji lokalnog poduzetnika da privatno groblje gradi pa da se na betonskim grobnicama ganc novima na mrtvima i živima zarađuje. Privatna inicijativa, privatni kapital, općinsko rješenje gorućeg problema, zadovoljni birači, jalna oporba, a i sredstva se vrte u nekom lijepom krugu, među živima dakako. Samo, ne da zakon. Da, pak, zakonodavac uopće zna što mu se iza zakonskih akata valja eto ti novinara, ovaj put onih Nove TV. Evo ih da ispričaju priču koja bi u bilo kojoj zemlji europskoj bila vrijedna objave. Ma, ne misli načelnik ni njegova svita da su novinari, odnosno da je javnost vrijedna ičega. A nije mu neka smetnja, onako džentlmenski nastrojenom, ni to što preko puta s mikrofonom u ruci stoji novinarka Tea Johman Nitraj. Zajapuren sav poziva se na bolno srce i visok tlak dok tjera silom kamere od sebe. To je još bilo i dobro. Zlo je dobrano prokuljalo za drugog pokušaja novinarske ekipe da se jave u Dnevnik.

Došla je novinarka na groblje Mitlo uzeti izjavu od predsjednice općinskog vijeća. Međutim, kako je poslije kazivala Johman Nitraj, na mjesto događaja tada su došli i načelnik Ante Mamut, u društvu s 15-ak prijatelja mahom muškaraca, te sporni poduzetnik Marijan Ugrina, koji je novinarskoj ekipi Nove TV i ranije prijetio da će im razbiti kamere ako nastave snimati prilog. »Kada sam prišla Ugrini kako bih mu postavila pitanje, ti su muškarci stvorili živi zid oko njega, nisu mi dopustili da priđem bliže«, ispričala je Johman Nitraj. Krenula je tuča načelnika i vijećnika, kidali su muškići jedan drugom majice, a da ne bi bilo zabune krenuo je načelnik i prema novinarki. »Krenuo je prema meni, iščupao mi je mikrofon iz ruku te zamahnuo kako bi me udario. Međutim, kolega je stao između nas kako bi me zaštitio. Tada su nam oduzeli kamere i ubacili ih u prtljažnik automobila«, rekla je. Mamut. Iz Marine. Načelnik. Općine. Koja je od Mamutice manja.

Tužite me za to, a ja ću vas tužiti za sve što napišete. Pa ćemo vidjeti dokad ćemo. Zapamti da ja radim već 50 godina. I da me takvi bijednici i jadnici kao što si ti, koji se kupuju za bržolu, nisu uništili niti će me uništiti. Zapamtite to, gospodine Mahmutoviću. Vi ste jedna obična, mala, sitna gnjida. I sad napišite sve to. Gnjida, vi ste gnjida. Vi ste gladna uš koja je plaćena, koja je podmićena da to radi. Takvih gladnih ušiju je bilo u mom životu puno, a nisu me uništili.

Sve je ovo, a navodno i još štogod, izgovorio Željko Kerum novinaru Telegrama Denisu Mahmutoviću naloživši mu pritom da sve i snimi. O Kerumu znamo sve. Nije on načelnik, nije ni gradonačelnik, ali nije da nije bio i nije da još uvijek nije ona karika koja tako treba splitskom HDZ-u pa da lagodno vlast drže u rukama. Kerum mu dođe poput kakvog praoca svih tih mamuta za koje se naivno vjeruje da su odavno izumrli. Nisu. Mahmutovuć ga je naljutio jer se uhvatio nekih njegovih građevinskih objekata i njihove (ne)legalnosti. Slučajno ili ne eto nam i kapelice koju je, kaže Kerum, podigao u spomen na svoju majku. Nakon što je snimka razgovora objavljena, Kerum je osjetio potrebu objasniti da je to samo dio. Ono neobjavljeno valjda opravdava citiran »dio«. Visok tlak i bolno srce Kerum ne spominje. Ipak je to razina više od načelnika Marine. Makar, motivacijsko gorivo i obrasci vladanja su slični. Da nije novinara pojeo bi vuk magare, e i ovako će obzirom na voljnost države da se uhvati u koštac s mamutovštinom. Jer, ako ništa drugo, vlast u Splitu opstati mora, ‘vako ili ‘nako.

Dobro, nelegalno groblje teško je ignorirati, pa su se zbog inspekcije već uhvatile, ali nećemo valjda na sva zvona dizati recimo slučaj kojeg bi se dalo Kočićevski nazvati »Jazavac pred pepeljarom«. Istini za volju nije pepeljara letjela put jazavca nego put župana ličko-senjskog Ernesta Petryja, ali je činjenica da ga je jazavcem krstila ona koja je pepeljaru put njega bacila, županova 23 godina mlađa prijateljica. Pa je došla policija, pa se alkotestiralo sve, pa je ona zadržana u stanici da se otrijezni dok njegov jedan promil nije bio vrijedan toga. Pa je župan sutradan dao izjavu koja otprilike zvuči ovako: »To je znači, što se tiče incidenta znači, bili smo u ugodnom društvu, znači, van javnog prostora, jedna osoba je znači….« Znači ništa. A kad se sve spomenuto stavi na kup onda je, znači, logično da i manje ribe žude za tim da razjape mala usta poput spomenutih velikina.

U Splitu pred blagdan zaštitnika grada obilježeno je i 35 godina od radničkog prosvjeda ispred zgrade Banovine, događaja iz 1991. godine kada je dragovoljac Domovinskog rata Ivica Balić s jarbola skinuo jugoslavensku i podignuo hrvatsku zastavu. Pa je Balić dobio priliku da se obrati uzvanicima među kojima, dakako, u prvom redu i gradonačelnik i župan. »Vi političari koji ste na vlasti pazite što radite«, kazao je, a oni ni da trepnu. Pa je Borisa Dežulovića nazvao četnikom, a oni ni da pisnu. Pa je prozvao Ministarstvo kulture jer nije financiralo film Jakova Sedlara, a daje novce za filmove koje on vidjeti očima ne može, recimo onaj Slijepčevićev za kojeg naš govornik eto vjeruje da ga je Dežulović režirao. I uzvanici ništa. Preko pola toga što se Balić usudio kazati, jer on je onaj koji je onomad mijenjao barjake, ispod svake je civilizacijske razine. Nije to demokracija ni blizu, ali uzvanici ni da pisnu. A mogli su, trebali su, jer službeno je to događanje pod njihovom patronatom. I ništa im se dogodilo ne bi, osim što bi možda sitnozubi svijet shvatio da nema u glupost nedodirljivih kojom god se tkaninom ogrnuli, za koga god gradom hodala, o kom god grleno pjevali. Ovako će se dogoditi da će »demokracija« pojesti svoju djecu, onako kako je već dobrano gricka diljem Lijepe naše.

Lako za to što imamo mali milijun općinica koje su brojem stanovnika daleko iza jedne obične zagrebačke zgrade, pa bila ona i Mamutica, ma imamo i mali milijun lokalnih dužnosnika koje pristojne stranke nikada nisu trebale ni delegirati ni trpjeti. Ali, prolazi u nas sve. Dok se novinarki čupa mikrofon iz ruke, oni u prvim redovima šute makar bi morali zinuti štogod, higijene radi. Ma, nit’ tko vidi, nit’ tko čuje, dok se groblja privatna grade, kapelice ziđu, a pepeljare lete. Od izbora do izbora tako, taman da se i opet, u ime pobjede, za neke nove mamute, za sve naše trumpiće, nađe i opet kakva općinica.