Teško je. Stišće i pritišće sa svih strana. Toliko da bi živjeti u tubi paste za zube bilo lakše nego u ovoj zemlji koja kao nije na brdovitom Balkanu, već u nekom podnožju, da ne kažem međunožju. Zemlji u kojoj, kažu oni koji broje, nacija ne živi na kruhu i vodi, nego na tabletama. Glupa nacija,  jer kruh i voda još uvijek manje koštaju. Do kad? Ne zna se. Jedino što se kod nas zna, što je sigurno, je izmjena dana i noći. U tu mijenu političari još nisu zašli, što ne znači da neće. Bez referenduma, dekretom, novim zakonom i podzakonskim aktima danas sutra bez suvišnih zašto, a sve za boljitak Lijepe naše, svih njezinih građanki i građana, bez seljaka jer tko njih šiša, mogli bi nam dan pretvoriti u vječnu noć. A da mi pritom ne bi ni trepnuli. Jer, čemu? Tko će sad to. Uostalom jedan je Don Quijote, a ni današnje vjetrenjače nisu ono što su nekad bile. Zato se, svatko od nas protiv sveopće depre i beznađa bori na svoj način.

Moje je geslo u toj borbi – vožnjom protiv svih i svega. Ne, ne glavinjam ulicama tražeći one koje bih pregazila, pa se još i u rikverc vratila, niti one koje bi samo malo ozlijedila, već sjednem, ubacim to nešto u taj stroj za sviranje, mjenjač u brzinu i krenem. Činim to svakonoćno, jer dan mi nikad nije bio inspirativan. Nije mekan, nema sjena, odvraća pažnju i trebaš ga dijeliti s tim nekim usputnim ljudima. Noć je nešto sasvim drugo. Ta ima tisuće izloga, a na tebi je da izabereš u koji ćeš ući pa se izlagati samom sebi.

Bolno je to, meni najbolnije, jer lako je srat’ drugima, ali ‘ajde ti seri sebi samom. Ne znam kako drugi, ali ja se začas uhvatim u laži, a onda se tako izvičem na sebe samu, da je to gore od najžešće dernjave jedan na jedan i svi u glas zabilježene u hrvatskom Saboru. I, pas mu mater, zašto je tako teško bit iskren prema svom vlastitom ja? I je l’ baš svakom ili je samo meni?

I tako ja sva dilemična već prošla i Zlobin, pa čak i ono mjesto ponad Hreljina s kojeg vidiš Kvarner kao na dlanu, pa tamo uvijek, ali ne i ovog puta, stanem i guštam, a ne znam što s ponoćnom porukom. Totalno mi je sjebala noćni red, izbacila me iz konteksta,  iz same mene i osobnu frustraciju preoblikovala mi u osobnu zbunjenost. A onda mi sine – vratit ću istom mjerom. Napišem s puno zlobe – mila, ja pušim Rundeka i slušam crnog vraga. Pa nek’ si misli sad ona.

A i nisam lagala. Bar ne noćas. Ni sebi, ni njoj, ni ostatku svijeta.