Najteže je biti čovjek, a čovjek, ta tako obična riječ satkana od šest slova, u sebi nosi toliko značenja. Jedna od njezinih istoznačnica je i riječ Rom, a biti čovjek u svemiru, i biti Rom u svemiru su tako opako različite stvari. I Hrvatska, je u svemiru, zar ne? I Romi su u Hrvatskoj, zar ne? A ono čega danas neće biti u Hrvatskoj, a dogodit će se velikom dijelu ostatka Starog kontinenta je druga zaredom Romska kolona ponosa. E, da, baš tako – Roma Pride! Kad ne bi bilo žalosno, nasmijali bi se nekom uvrnutom razgovoru između jednog Roma i jednog gaya u kojem gay kaže Romu, da je uz sve diskriminacije koje trpi diskrimiran i po pitanju psovki, pljuvanja, batina… I rekao bi mu – ej, stari, nas ma koliko mrzili, ipak uvažavaju, a vas ne šljive ni toliko da bi vam nabili šljivu. Ne postojite! Rom bi slijegnuo ramenima i odgovorio – brate, reci mi nešto novo, pa odmarširao sam, kao i uvijek sam, u svoj geto pričati i životariti sa sebi sličnima, pokušavajući se i dalje praviti da ga nema, da ne postoji.

Ionako je to formula opstanka – praviti se da ne postojiš. Neovisno bio gay, bio Rom, ili bio jedan od onih većinskih koji nastanjuju ovu tako prelijepu, tako prekrasno Našu da ti je od tog   nesrazmjera Bogom dane ljepote i ljudske gluposti naseljene u nju, mučnina veća nego li ju je Sartre ikad mogao osjetiti.

Mučnina će ove nedjelje zavladati i svima onima koji znaju što znači izreka “neka raste tisuću cvjetova”, ili onima koji žive po pravilima “voli svoje, poštuj tuđe”, a o borcima za ljudska prava, nekom drugom zgodom. Njima je ionako stalno mučno. Toliko da je to već kronično, i da niti jedan liječnik, ma koliko optimističan bio nebi se usudio reći – samo se držite propisane terapije i bit će bolje.Bolje ni Romima, ni onima koji shvaćaju da Rom znači ništa drugo nego li čovjek, očito neće biti  tako skoro. Ni u Hrvatskoj, ni oko nje. Ni u bližem, ni u daljem susjedstvu. Ipak, ljudski, a bogme i romski je nadati se, pa stoga, zašto će nedjelja, 7. listopada 2012. godine u povijest ostati upisana kao dan tijekom kojeg je “od Norveške do Srbije, od Portugala do Poljske, uključujući Italiju, Rumunjsku, Mađarsku i Bugarsku  marširalo niz nevladinih udruga u povorci Roma Pride”, sve s ciljem mobiliziranja političke i kulturne javnosti za niz problema s kojima se susreću Romi, pripadnici po mišljenju mnogih i po mnogočemu najugroženije europske manjinske zajednice, a u Hrvatskoj ni m od marša?

Znači li to da Romi u Hrvatskoj žive bolje nego bubreg u loju i da su međimurska rasistička iživljvanja na romskoj djeci, ili pak one škabrnjske zastrašujuće noći, samo kolorit koji razbija dosadu i učmalost te tako jadne svakodnevice? Znači li to da u Hrvatskoj Rom uistinu znači čovjek? Znači li to da se Hrvatska izdigla iznad svih ostalih? Ili samo znači da Hrvatsku, kako to nažalost sve više sluti, nije briga ni za sebe, a kamo li za Rome unutar sebe? Znači li to da u Hrvatskoj i Rom i neRom kusaju istu kašu, a nasreću još uvijek iste ima dovoljno pa se oko nje nisu zažestili do krvi? Znači li to da u Hrvatskoj, u konačnici nema ponosa, neovisno imao on romski ili neromski predznak? Znači li to da smo živi, a ustvari mrtvi i za sebe, i za druge? A bo! Što god da je , tko god da je – nije. Jednostavno nije!