U kojekakvim pravcima starost može živo čeljade odvesti. Pravaca ima što boljih što manje dobrih, a jedna od taktika lakšeg preživljavanja je i ta da se tu u zadnjoj trećini puta nabaci poker faca i zaglumi posvemašnja mističnost. Previše je godina prošlo i tko zna koliko ih je ostalo pa da se vrijeme troši na tričarije. Previše je utakmica u nogama da bi se od mnoštva informacija konzumiralo baš sve, a kamoli da bi se komentiralo sve. Odabir je poman i odabir je taman takav da ti se čini kako On i Ona, Stari i Stara, neku igru igraju u kojoj ona bira teme, a on bira na koju će trznuti i kazati nešto pa da je ili za povijest ili nastavak višegodišnjeg bračnog (ne)sporazuma.

Elem, tu negdje pred Novu dakako da se oko bacilo na izlazak iz pritvora Željka Keruma. Teško je to bilo ne promotriti, tu izjavu za medije bivšeg gradonačelnika Splita, taj njegov pozdrav i zahvala dojednom cimeru s kojim je dijelio ćeliju u zatvoru na Bilicama. »Pozdravljam svoje kolege iz ćelije, cimere Jalu, Franu, Matu, Kneza, Turčina, Srbina. Pozdravljam sve ljude koji su sa mnom šetali tijekom šetnje i hvala zaposlenicima na njihovoj profesionalnosti«, poručio je Kerum po izlasku. Ma, nije u njega lice pritom bilo poslovično farabutski nasmiješeno, ovaj put je bivši gradonačelnik bio smrtno ozbiljan.

– Nije mu svejedno – zaključila je Stara.

Stari nije zaključio ništa, premda se umalo potegnulo pitanje onog GDPR-a. Tko zna koliko su zapravo Jale i Frane i Mate i Knez, a pogotovo Srbin i Turčin sretni što ih se javno spominje. A opet, zašto sretni ne bi i bili kad je Kerum valjda prvi visoko rangirani uznik u nas koji je po izlasku iz pržuna, pa makar to bila samo dva tjedna, osjetio potrebu pozdraviti sve svoje uzničke supatnike. Nitko nikada, od Sanadera na ovamo nije se te ljudske geste dosjetio, nije imao potrebu, što će u nekoj tamo konačnici zasigurno samo učvrstiti Kerumovu poziciju čovjeka iz naroda. Kakvog takvog naroda.

No, ako pred kraja godine Kerum i nije bio tema uz sav komični potencijal što ga je tiskovna konferencija ponudila, ako se samo frktanje nezadovoljno čulo za čitanja silnih intervjua što ih je na kraj godine dao premijer zadovoljan slabljenjem vlastita apetita i jačanjem vlastitih ambicija da i opet vodi ovu zemlju put naprijed gdje god to bilo, ako je pitanje Thompsonova tragikomična političkog angažmana s prezirom ignorirano, jedna je vijest ipak dobrano zaokupila svu pažnju malog društva oko stola.

– Bidni ovan – kazala je mati.

Jadni ovan. Ovan, a Pedro, žrtveni ovan ne bi li se ljudskoj vrsti učinilo da su bez grijeha dok ulaze u novo ljeto. Ni imena nema siroti rogonja, ali svi znaju da krivnja samo njegova i da samo zbog njega, k’o u onoj Baladi o zaklanim ovcama, posmicaše ovce u zaleđu što splitskom što zadarskom. Ovan što nam donese kugu malih preživača. Ili ovan koji je svojom žrtvom ukazao na sve što s nama ljudima i ne valja baš. Nije trebalo puno da mati krene naglas čitati novinsku priču o ovnu, tek jedno pitanje sa strane: »Što bi s tim ovcama!?« U najkraćem, bi to ovako.

Prvo se kuga malih preživača pojavila u Hrvatskoj u naselju Bogdanovići u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ma to bi se i zaboravilo da se pred Novu godinu nije pojavila i u Glogovu u Zadarskoj županiji. Glavom je zbog toga platilo 59 ovaca, 10 janjadi i šest koza. A kada je tako onda se postavlja pitanje kako i tko je kriv!? Ima teorija po kojoj je stado jednostavno zanemarilo teritorijalni ustroj Lijepe naše. Ne zna stado što je granica između županija, ne zna i ne haje tko je u kojoj županiji na vlasti i kojem biračkom tijelu polaže račune, ili jednostavno misli da je sva to isto, da je svuda recimo HDZ, i da je sve to naše samo da je zdrave ispaše. Takav se stav pokazao krajnje upitnim ako je istina da je stado, vjerujući kako je u susjeda trava vazda zelenija, prešlo iz Zadarske županije u Splitsku, najelo se svega i svačega pa s tim jestivom i zarazu pokupilo. Divne su apsolutne slobode, divne su otvorene granice, ali ne zna ovca što je odgovornost. Za to bi tu trebala biti država, ali eto, i najboljima se dogode sigurnosni propusti. Ma, tko donese zarazu, ono konkretno!? Tu se priča komplicira baš u skladu sa svjetskim trendovima koje smo malomišćanski strastveno prigrlili. Jest sve je navodno, ali gdje ima navodno i istine ima.

Nije, naime, ovan na naš krš ugazio nožicama slučajno ni posve svojom voljom, mogao se on napasati i dalje na poljima svoga djetinjstva da nije u njega sposobnosti da vrsti kvalitetu digne makar za oktavu. Pričalo se, moralo se pričati garant, o njegovoj briljantnoj genetici, ako ne i tehnici, sposobnosti da svaka ovca s kojom ljubuje dade janjad za nijansu, dvije veću nego li je janjad velika kad ovce s običnim ovnovima ljubuju. A tko ne bi da mu je janjad veća!? Nema takvog stočara, mesara, krajnjeg korisnika koliko god se kleli na slatkoću mesa janjčića mikro gabarita. Vremena su taman toliko zajebana i neizvjesna da kad se već kupuje neka se kupuje na veliko. Pa je odluka pala; dovabit će se ovan pa da je za rasplod. Kontaktirat će se njegov agent, vidjeti koliko cijela operacija košta, pa ako se financijski sve to isplati ovan nek’ uživa dok ljudstvo trlja ruke. Samo, uvijek je čovjek tu da sve, da prostite, zajebe.

Po svoj prilici ilegalno uvesti ovna šampiona činilo se isplativije i jeftinije nego sve obaviti legalno. Inspektorat nam je takav kakva je, birokracija takva kakva je i tko bi se mučio s nabavkom sve sile papira kad se može pod skutom dovesti mrcinu da širi dobro. A i to što je, kako se šapuće, ovan s istoka krenu k nama bio je razlog više da se ilegalom pozabave dobavljači. Da nije ovan iz Srbije, jadan ne bio, ili da nije i gore pa de je iz kakvog Nepala došetao da nam ovčju racu popravi!? Nije to bilo za riskirat, već za ilegalu. Ma, put do pakla popločan je uvijek onim najboljim namjerama. Kojim god da je bilo putem ovan osvajač došao je tu negdje na granicu između dviju županije i krenuo raditi ono što najbolje zna. Tužio se nije nitko, ni znao ne bi nitko da buknula nije ta kuga malih preživača. Ovce i koze nadrljaše zbog ljudi. Uvijek to tako bude. Pri tom je sasvim svejedno je li do zaraze došlo izravnim kontaktom ili se ona prenijela tako što je ovan pustio suzu za domom, za mladošću, za danima kad nije morao ljubovati na normu već je to činio vođen čistom emocijom i strašću.

– Bidni ovan. Sada će on bit kriv za sve – kazala je mati.

Otac je i dalje mudro šutio, ali obrva mu se jedna podigla taman toliko da se slutiti dalo kako će skoro ona mudrost zaparati zrak.

– Dide, je li ovih bolesti među životinjama i prije bilo po selima – pita ga mlađarija.

– Je – škrto će dida mistik.

– Pa kako se to rješavalo? – ne da vrag mira mladosti zatrovanom svekolikim informacijama, nerijetko posve krivim.

Djed se promeškolji, duboko uzdahne, pa reče: »Sve bi to priroda riješila.«

Očekivati da baš sve priroda riješi u ovoj 2026. mrvu je previše i gotovo pa nemoguće, ali ne dati se histeriji svake vrste ovako kako smo se dali u 2025. bilo bi poželjno. Kerumov pozdrav cimerima nek’ je za ovlaš komentar, premijerova ambicija također dokle god štetu ne radi njegovo mudro vođenje, a pjevač koji bi da je Mesija neka se ‘ladno izgubi negdje u bespućima zakona, zdrava razuma i fanova kojima se uporno pričinja da je to što radi samo glazba. Drugo će nekako. A ovan!? Ne dao bog nikome takve sudbe pečalbarske, to da danas jesi, a sutra nisi, to da ostvariš transfer karijere u krivi klub, županiju, zemlju i da još za tobom pjevaju onu »moj ovane, pobratime mio«. A ne dao Svevišnji ni ljudima da se svakog ovna boje. Jer kako to veliki pisac davno reče i napisa, ako ćemo se bojati ovna, ako ćemo se plašiti govna, kad ćemo živjet!?