Sad kad smo prespavali prvi šok nakon utakmice s Argentinom, uslijedilo je otrježnjenje. A ono ovoga puta nije negativno, nego itekako pozitivno: Hrvatska ostaje u utrci za broncu u Kataru. I kako god da utakmica završi, među četiri smo najbolje nacije na svijetu.

U čemu smo to drugom među prvih četiri na globalnoj karti? Možda po brodogradnji, onome što obilježava našu Rijeku. Ili po inovatorima, ljudima kao što je nekada davno bio Nikola Tesla, a danas je Mate Rimac. Možda po pameti naših znanstvenika, istraživača Higgsova bozona poput Ivice Puljka, ili našim liječnicima, koji su bili pioniri u transplantacijskoj medicini. To su stvari koje nam mogu pasti na pamet kad razmišljamo o mjestu koje nam pripada u svijetu. Ali definitivno ni u čemu nismo toliko globalno vidljivi, prepoznatljivi i važni kao u sportu. I tu nisu samo naši nogometaši, koji drugi put u četiri godine igraju među četiri najveće svjetske ekipe, to su i skijaši, tenisači, veslači, košarkaši, ponekad rukometaši, i svi ostali koji svojom hrabrošću probijaju barijere. Da, baš hrabrošću, a to je i srce i glava, jer osim strasti moraš imati i mudrosti postaviti se kao predstavnik male nacije uz bok s veličinama kakve su Brazil, Francuska ili čak i Argentina. Brazil ima toliko jaku ekipu da može igrati s dva potpuno različita sastava – jer ih je toliko mnogo, nevjerojatnih 200 milijuna, i jer su odreda rođeni nogometaši.

A nasuprot tome je Hrvatska, zemlja s nepunih četiri milijuna stanovnika, ali i ekipom koja dokazuje potpuno odsustvo tog kompleksa takozvane »male zemlje«. Ponekad je iritantno slušati političare, pa čak i predsjednika Zorana Milanovića, o tome da smo mala nacija i da moramo znati gdje nam je mjesto. Upravo suprotno – jesmo mala nacija, ali brojem, ne i gardom. Krenuti iz pozicije kompleksa manje vrijednosti nikad ništa dobro nikome nije donijelo. Zato su tu naši nogometaši, da upravo dokažu da nije tako. Dapače, ujedinili su naciju, i zato svi tako radosno uživamo kad pobjeđuju. Nema teme na kojoj se mogu složiti naši ljudi, stara je uzrečica »dva Hrvata, tri stranke«, ali nogomet, odnosno sport jedno je od onih područja u kojima prevlada zajedničko veliko srce. Atmosfera u društvu odmah se promijeni, postajemo svjesni sebe, koliki su nam kapaciteti, što sve možemo, samo kad se potrudimo. U hrvatskoj politici skoro nitko se ne slaže ni s kim, čak i oko rata u Ukrajini gdje je ruska agresija notorna, Sabor se svađa već tjednima, kao da smo zaboravili da je Vukovar bio prije samo 30 godina i kako je tada cijela nacija disala kao jedan.

Zato nam, unatoč slici koja se nekad stvara prema nogometašima kao preplaćenim i obijesnim momcima, oni ipak mogu biti uzor. Posebno mladima. I u pravu je šef HOO-a Zlatko Mateša kad kaže da država mora ulagati u sport, ali ne samo u stadione i cigle, nego u djecu, za koju svi treninzi trebaju biti besplatni, odnosno za njihove roditelje. Samo iz takve široke baze brojem ljudi mala Hrvatska može nastaviti izgrađivati nove Modriće ili Gvardiole, sportaše, ali u prvom redu ljude, koji će onda ne samo svojom igrom, nego i svojim normalnim ponašanjem, reklamirati Hrvatsku u cijelom svijetu. Ništa nije korisnije za ime Hrvatske i hrvatski turizam od naših sportaša. A onda i naših navijača – oni su ti koji imaju najluđe navijačke rekvizite, oni su ti koji imaju najveću navijačku zastavu na svijetu, oni su ti koji će hrvatske nogometaše dočekati u najvećem broju bez obzira na rezultat, i oni su ti koji će svaki poraz, pa i ovaj nesretni od nesimpatične Argentine, na kraju dočekati sportski i mirno. Jesu ludi, ali nisu huligani.

Cijela ta naša sportska priča zapravo je uvijek pozitivna priča. Zato nije važno kako završi utakmica u subotu. Broncu želimo, i bili bismo sretni da je osvojimo, ali biti među četiri najbolja na svijetu, dovoljno je da budemo itekako zadovoljni i ponosni.

A na državi je, i njezinim politikama, da i u drugim područjima stvorimo tako uspješne i kvalitetne ljude koji će biti najbolja reklama za svoju zemlju.