Tzv. Bačićevi zakoni o prostornom uređenju i gradnji kreću u hitnu saborsku proceduru, na užas oporbe, a i dijela struke – čak i akademici iz HAZU su se oglasili, i traže povlačenje zakona.

S druge strane, ministar Branko Bačić tumači kako je cilj tih zakona sprečavanje devastacije prostora i suzbijanje nezakonite gradnje, koja će se znatno strože kontrolirati i još strože sankcionirati. Ranije, dio Zakona o prostornom uređenju koji se odnosi na kampove podigao je buru u javnosti jer će vlasnici kampova i investitori u nove kampove morati znatnije poštovati obalni pojas i graditi mobilne kućice na tek sto metara od mora te je zbog toga zakon nazvan rigoroznim. No, zakon i liberalizira gradnju jer znatno pojednostavljuje procedure i smanjuje papirologiju – tu je pak riječ o famoznoj digitalizaciji. Privatni investitor više neće trebati uz zahtjev za izdavanje građevinske dozvole priložiti glavni projekt, već samo idejni, a glavni će biti dužan priložiti prije početka gradnje, protiv čega su ustali arhitekti. Građevinska dozvola prestat će važiti tek ako investitor ne pristupi građenju u određenom roku.

Ono što je međutim sporno jest model »iskaza interesa« investitora – radi se o tome da će investitor iskazati takav interes, a ako grad ili općina u roku od tri godine ne donese propisani detaljni plan ili ne opremi zemljište infrastrukturom, investitor sam može izgraditi pristupnu cestu ili bilo koju drugu infrastrukturu ili prateći objekt u skladu s višim planom koji mora biti validan. Dozvole će izdavati Ministarstvo, dok će grad ili općina i dalje rješavati imovinskopravne odnose.

Ministarstvo time planira ubrzati donošenje odluka, ali oporba se digla na zadnje noge jer tvrdi da na taj način Ministarstvo planira progurati »svoje investitore«, a tu se pritom podrazumijeva da su to HDZ-ovi ulagači, odmah svrstani u kategoriju »kontroverznih poduzetnika« i slično. Ali tu se postavlja ključno pitanje – zbog čega opozicija, posebno SDP, a sada i Možemo!, praktički ključ svojih programa desetljećima gradi na ideji decentralizacije, a kad im Plenkovićeva Vlada uvali nove ovlasti, tada ne samo da se nađu uvrijeđenima, nego još i najavljuju i prosvjede ako se takvi zakoni ne povuku?!

Prvo im je Vlada dala da sami određuju više stope poreza na dohodak – oko toga je nastala prava galama jer većina lijevih gradonačelnika nije htjela smanjivati te stope, iako su očekivanja građana išla u suprotnom smjeru, da se njihov rad porezno rastereti. Onda im je Vlada dala znatno veće ovlasti u kreiranju turističkih zona i naplati turističkih pristojbi, odnosno onoga što možemo kolokvijalno nazvati porezom na nekretnine, odnosno apartmane – debate su trajale mjesecima. Sada Vlada gradovima i općinama daje ovlast, odnosno obavezu da u roku od tri godine (!) usklade svoju prostornu dokumentaciju sa zahtjevima investitora jer će inače nakon toga intervenirati samo Ministarstvo, a oporba koja drži vlast u niz manjih lokalnih jedinica oštro se tome protivi, čak želi i prosvjedovati protiv toga.

Pa gospodo u lokalnoj samoupravi, evo jedno pitanje: zbog čega ste išli na izbore i osvajali vlast ako ne želite ovlast raspolaganja svojim prostorom? Nitko lokalnu vlast ne može natjerati da donese DPU koji joj ne odgovara – instrumenata ima bezbroj da se neželjene djelatnosti na terenu zaustave, ako iza toga stane lokalni parlament. Ili kontrapitanje, ako želite neku investiciju na svom prostoru, zbog čega već niste riješili svoje lokalne planove, da se investicije i dogode?

Nažalost, lokalna samouprava kao da sama želi biti fikus – misice i misteri svoje općine, ali po mogućnosti bez ikakve odgovornosti. Naravno, ima i drukčijih primjera, poput priče o gradnji solara u Pregradi gdje su građani opravdano prosvjedovali jer većina vlasnika zemljišta nije željela prodati svoje parcele, no unatoč tome prijetilo im je izvlaštenje – i to temeljem novog Zakona o izvlaštenju, koji omogućava oduzimanje privatne imovine i za određene projekte koje provodi privatni sektor, ako ih JLS uvrsti u svoje prostorne planove. Dakle, opet se sve vraća na razinu općine i grada – gdje nitko ne želi preuzimati odgovornost.