Skoro svatko tko se nađe na putu predsjedniku Zoranu Milanoviću, bilo slučajno, bilo namjerno – dobije šamar. Svaki put kad se oglasi, to već znamo, netko može očekivati da bude neugodno ispljuskan, ali jučerašnji najnoviji istup baš je najsignifikantniji u tom smislu dosad. Naime, Milanović se obrušio čak i na one koji stoje iza njega, koji su mu omogućili da pet godina provede na Pantovčaku i koji mu žele pomoći da dobije još jedan mandat. A ipak su i oni dobili pljusku.

Naravno, riječ je o SDP-u. Iako je bio predsjednik te stranke i njihov premijer, iako ga SDP podržava za još jednu kandidaturu za šefa države, predsjednik Milanović ruga se čak i njima. Kaže – baš da vidim tog hrabriša koji će biti kandidat SDP-a za Pantovčak. Sebe baš ne vidim kao njihovog kandidata, kaže. Što bi impliciralo da on to očito neće biti, ako se odluči za borbu za još jedan mandat. Praktički, Milanović im je dao košaricu. Hvala, ne trebate mi, poruka je Peđi Grbinu i društvu.

Možda je to posljedica činjenice da su ga neki bliski suradnici u SDP-u u zadnje vrijeme molili da malo prikoči, da digne ručnu, jer je sa svojim stavovima oko Rusije i Milorada Dodika doista počeo štetiti ne samo sebi i SDP-u, nego i Hrvatskoj. Zato ga neko vrijeme nije bilo tako glasno u javnosti. To je pak posljedica činjenice da potencijalni partneri SDP-a iz platforme Možemo! uvjetuju svoju koalicijsku suradnju sa SDP-om na izborima za Sabor 2024. godine time da se Milanovića malo obuzda. Misle da je dobro da SDP apelira na njega u tom smislu. I apelirali su. A onda dobili pljusku. »Baš strahujem za sebe«, ruga se predsjednik svojim dojučerašnjim stranačkim kolegama. Dakle, ruga se svakome, i svojima i tuđima. Nema nijedne vrijednosti do koje bi držao, pa makar i sam bio rođen u skutima te politike.

Ali ono u čemu i dalje ustraje, uz već poslovično pretjerano granatiranje Vlade, jest i napad na novinare. Kolege koji pišu o njegovoj obitelji najteže vrijeđa. Ako netko napiše slovo o njemu, a on to nije autorizirao, tada su novinari – korumpirani. Naziva ih mafijom. A onda se već u idućoj rečenici postavlja u ulogu zaštitnika novinara koji su pod udarom, kako smatra, Vlade i ideje o tome da se sankcioniraju oni koji puštaju informacije iz istraga u medije. Iako je i predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić prije samo dva dana u Saboru i sam osudio takvo curenje informacija iz istraga, a Dobronić je bio i njegov kandidat za Vrhovni sud, Milanović udara po svemu. Nema kod njega onog logičkog pravila po kojem dvije premise daju konkluziju. Ništa dedukcija, samo destrukcija.

No, ostaje pitanje kako bi novinari trebali imati povjerenje u predsjednika Milanovića da će ih zaštititi od progona, pa i pomilovati budu li osuđeni, ako istovremeno i sam misli da su »korumpirana mafija«. Uz to, kaže i da se tužiteljstvo ne treba ni mučiti s procesima protiv onih koji daju informacije iz istraga u medije, jer će on ionako svojim ukazom anulirati takvu sudsku odluku, pomilovanjem. U tom smislu teško se ne složiti s onima koji kažu da je predsjednik države opet i sam izvršio udar na pravosuđe. No, taj smo film već stoput gledali. Više-manje nakog svakog ovakvog istupa predsjednika Milanovića, reakcije su iste: presnažan rječnik, nedosljednost, istupi neprimjereni za šefa države. Repriza.

Možda je zato najzanimljiviji zapravo sraz Milanovića i živopisnog Hrvoja Zekanovića. Predsjednik ga optužuje da je žetončić i poziva DORH da istraži okolnosti njegove podrške Vladi u Saboru. Zekanović pak poziva DORH da istraži što je predsjednik radio u klubu u Slovenskoj pored brojača novca. Ako ništa drugo, ima i tih zabavnih momenata. Pravi politički fajt.

Ali u pozadini svega ostaje činjenica da predsjednik Republike za sebe misli da je nedodirljiv, da se njegovi stavovi i postupci ne smiju propitivati, i da svakoga može uvrijediti kako god želi, a da mu pritom nitko ne smije vratiti istom mjerom. Dok ljude u Vladi optužuje za »svetokravlje«, upita li se ikad vrijedi li ta nova kovanica i za njega?!