On ne bira riječi, prekomjerno granatira svakoga tko se usudi u javnosti pisnuti o njegovoj ulozi u cijelom slučaju, a naročita meta su mu žene
Slučaj Janaf je toliko slojevita priča da ima barem nekoliko dimenzija. A moglo bi se pokazati da je itekako dalekometna, jer osim Dragana Kovačevića koji je već razriješen u Janafu, tko zna koliko će još razrješenja, ostavki ili »impeachmenta« s vremenom donijeti.
Prva je dimenzija sam slučaj koji je zakotrljao lavinu – poduzetnik koji, prema osnovanim sumnjama, podmićuje sve pred sobom da bi dobivao unosne poslove. Dakle, mito i korupcija prema moćnim političarima ili šefovima uprava u postupcima javne nabave.
Druga je dimenzija tko je za taj slučaj trebao znati, ili je znao, u trenutku kad je vrećica s mitom stigla na odredište koje je pratila policija. Jesu li službe trebale upozoriti premijera na tako krupnu istragu, ili tadašnju predsjednicu čiji se suprug zatekao na licu mjesta, i također je li na mjere tijekom postupka izvida trebalo upozoriti i samog predsjednika Zorana Milanovića, kako se i on zajedno s nekim ministrima ne bi našao u neugodnoj situaciji da dolazi na mjesto koje je pod paskom policije, kasnije kad je istraga već trajala preko šest mjeseci.
Treća je dimenzija sam famozni klub u Slovenskoj 9 – gdje se piće i hrana očigledno posluživalo bez računa, gdje su se biznismeni i političari okupljali kako bi dogovarali tko zna kakve poslove, i gdje je brojač novca estetski dodatak umjesto, primjerice, tapiserije. Činjenica da postoje takvi zatvoreni klubovi gdje se dogovaraju poslovi u prisustvu moćnika iz svih stranaka, sablažnjava javnost, s punim pravom, već danima.
No, slučaj sad već ima i četvrtu dimenziju, koja iz dana u dan eskalira, a to su istupi predsjednika Republike. Koliko god da je u pravu (ili možda uopće nije) oko toga je li premijer Andrej Plenković trebao znati za istragu, oko toga je li policija morala pohapsiti sudionike ključnog događaja predaje mita na Martinje prošle godine, oko toga koje službe trebaju obavještavati dužnosnike kad se nađu u sličnoj situaciji i tako dalje, Milanović u jednome sigurno nije u pravu. A to je način na koji se obrušava na sve koji se usude propitivati njegovu ulogu u ovom slučaju.
On ne bira riječi, prekomjerno granatira svakoga tko se usudi u javnosti pisnuti o njegovoj ulozi u cijelom slučaju, a naročita meta su mu žene. No, to nije ključno, jer političarke, kao i političari, moraju biti spremne primiti razne udarce i šamare na javnoj sceni. Poanta je da bi Milanović jednakom artiljerijom pucao na bilo koga tko bi povezao njegove posjete klubu u »lockdownu«, povezanost s nekim sumnjivim biznismenima, a bogami i HDZ-ovim ministrima na takvom mjestu, i općenito svakoga tko se u bilo čemu slučajno ne slaže s njim. No, drugi se boje ili šute – HDZ-ovci jer su i sami bili u klubu, a SDP-ovci jer se Milanovića i sami još uvijek boje.
Radije stoje u bedemu ljubavi. Jedino se Peđa Grbin prije nekoliko dana osmjelio reći da Milanović možda malo i previše kaže, dok je žensku stranu branila samo Sabina Glasovac, koja je rekla da sve to nije normalno, i da je to velik autogol Milanovića.
I doista, bio je pobijedio sa sloganom »Normalno«, i mnogi su bili povjerovali u njegovo novo lice umiljatog janjeta na izborima prošle godine, a ovo sada je valjda Milanovićevo »novo normalno«. I malo kome se sviđa. Vratio se svom uličarskom rječniku iz kampanje 2016. kad je izgubio izbore upravo zbog retorike koju je koristio, a koja se i danas svodi u prvom redu na napad na slabije od sebe, manje moćne, manje bučne, manje utjecajne i manje – muškarčine.
Jer su žene. Rezultat? Milanovićevo inzistiranje na ovoj temi na ovakav način može samo produbiti sumnje oporbe, a i medija, o tome čime se točno naš predsjednik bavio tijekom tri godine dok je bio privatni konzultant. Za koga je zapravo radio, zašto to ne želi reći, s kim se povezao, kome je dužan, i zašto je uopće punih pet godina otkako je prestao biti premijer i pola godine nakon što je prestao voditi privatnu konzultantnu tvrtku, imao potrebu nalaziti se u nekoliko navrata s direktorom Janafa? Kakve veze ima uloga šefa države s direktorom takve tvrtke? Direktnih ovlasti nad takvom tvrtkom Pantovčak nema. Stoga, zašto su mu trebali takvi susreti? I onda još u »lockdownu«?
Otvara se cijeli niz pitanja, a Milanović ih sam potencira. Pa umjesto galame, bolje da pripremi odgovore. Jer javnost ima pravo znati.
UVODNIK
Milanovićevo »novo normalno«
Tihana Tomičić
01. listopad 2020 17:40
Foto Darko JELINEK
On ne bira riječi, prekomjerno granatira svakoga tko se usudi u javnosti pisnuti o njegovoj ulozi u cijelom slučaju, a naročita meta su mu žene
Slučaj Janaf je toliko slojevita priča da ima barem nekoliko dimenzija. A moglo bi se pokazati da je itekako dalekometna, jer osim Dragana Kovačevića koji je već razriješen u Janafu, tko zna koliko će još razrješenja, ostavki ili »impeachmenta« s vremenom donijeti.
Prva je dimenzija sam slučaj koji je zakotrljao lavinu – poduzetnik koji, prema osnovanim sumnjama, podmićuje sve pred sobom da bi dobivao unosne poslove. Dakle, mito i korupcija prema moćnim političarima ili šefovima uprava u postupcima javne nabave.
Druga je dimenzija tko je za taj slučaj trebao znati, ili je znao, u trenutku kad je vrećica s mitom stigla na odredište koje je pratila policija. Jesu li službe trebale upozoriti premijera na tako krupnu istragu, ili tadašnju predsjednicu čiji se suprug zatekao na licu mjesta, i također je li na mjere tijekom postupka izvida trebalo upozoriti i samog predsjednika Zorana Milanovića, kako se i on zajedno s nekim ministrima ne bi našao u neugodnoj situaciji da dolazi na mjesto koje je pod paskom policije, kasnije kad je istraga već trajala preko šest mjeseci.
Treća je dimenzija sam famozni klub u Slovenskoj 9 – gdje se piće i hrana očigledno posluživalo bez računa, gdje su se biznismeni i političari okupljali kako bi dogovarali tko zna kakve poslove, i gdje je brojač novca estetski dodatak umjesto, primjerice, tapiserije. Činjenica da postoje takvi zatvoreni klubovi gdje se dogovaraju poslovi u prisustvu moćnika iz svih stranaka, sablažnjava javnost, s punim pravom, već danima.
No, slučaj sad već ima i četvrtu dimenziju, koja iz dana u dan eskalira, a to su istupi predsjednika Republike. Koliko god da je u pravu (ili možda uopće nije) oko toga je li premijer Andrej Plenković trebao znati za istragu, oko toga je li policija morala pohapsiti sudionike ključnog događaja predaje mita na Martinje prošle godine, oko toga koje službe trebaju obavještavati dužnosnike kad se nađu u sličnoj situaciji i tako dalje, Milanović u jednome sigurno nije u pravu. A to je način na koji se obrušava na sve koji se usude propitivati njegovu ulogu u ovom slučaju.
On ne bira riječi, prekomjerno granatira svakoga tko se usudi u javnosti pisnuti o njegovoj ulozi u cijelom slučaju, a naročita meta su mu žene. No, to nije ključno, jer političarke, kao i političari, moraju biti spremne primiti razne udarce i šamare na javnoj sceni. Poanta je da bi Milanović jednakom artiljerijom pucao na bilo koga tko bi povezao njegove posjete klubu u »lockdownu«, povezanost s nekim sumnjivim biznismenima, a bogami i HDZ-ovim ministrima na takvom mjestu, i općenito svakoga tko se u bilo čemu slučajno ne slaže s njim. No, drugi se boje ili šute – HDZ-ovci jer su i sami bili u klubu, a SDP-ovci jer se Milanovića i sami još uvijek boje.
Radije stoje u bedemu ljubavi. Jedino se Peđa Grbin prije nekoliko dana osmjelio reći da Milanović možda malo i previše kaže, dok je žensku stranu branila samo Sabina Glasovac, koja je rekla da sve to nije normalno, i da je to velik autogol Milanovića.
I doista, bio je pobijedio sa sloganom »Normalno«, i mnogi su bili povjerovali u njegovo novo lice umiljatog janjeta na izborima prošle godine, a ovo sada je valjda Milanovićevo »novo normalno«. I malo kome se sviđa. Vratio se svom uličarskom rječniku iz kampanje 2016. kad je izgubio izbore upravo zbog retorike koju je koristio, a koja se i danas svodi u prvom redu na napad na slabije od sebe, manje moćne, manje bučne, manje utjecajne i manje – muškarčine.
Jer su žene. Rezultat? Milanovićevo inzistiranje na ovoj temi na ovakav način može samo produbiti sumnje oporbe, a i medija, o tome čime se točno naš predsjednik bavio tijekom tri godine dok je bio privatni konzultant. Za koga je zapravo radio, zašto to ne želi reći, s kim se povezao, kome je dužan, i zašto je uopće punih pet godina otkako je prestao biti premijer i pola godine nakon što je prestao voditi privatnu konzultantnu tvrtku, imao potrebu nalaziti se u nekoliko navrata s direktorom Janafa? Kakve veze ima uloga šefa države s direktorom takve tvrtke? Direktnih ovlasti nad takvom tvrtkom Pantovčak nema. Stoga, zašto su mu trebali takvi susreti? I onda još u »lockdownu«?
Otvara se cijeli niz pitanja, a Milanović ih sam potencira. Pa umjesto galame, bolje da pripremi odgovore. Jer javnost ima pravo znati.