Englezi bi vjerojatno rekli »too little too late«. Naime, gradonačelnik Pule Peđa Grbin razišao se sa Zoranom Milanovićem oko toga koji će biti redoslijed govornika na svečanoj sjednici pulskog Gradskog vijeća. Milanović je želio govoriti zadnji, što je bila i Grbinova namjera. Pa na kraju predsjednik uopće nije došao niti je poslao izaslanika. Tako da je na kraju eto konačno došlo do sukoba dvaju bivših predsjednika SDP-a koji su sada na drugim funkcijama.

Bilo bi svakako previše reći da je Milanović kao predsjednik Republike uništio Grbina kao predsjednik SDP-a. Ali te godine od 2020. pa do 2024. mu svakako nije previše ni pomagao. Naravno, ne može se ovdje govoriti o namjernom podmetanju noge, ali Milanović se u tom razdoblju nametnuo kao vođa oporbe Vladi Andreja Plenkovića. I time maksimalno smanjio manevarski prostor Grbinu da se javnosti predstavi kao osoba koja je alternativa Plenkoviću. Istina, Grbin se ponekad znao suprotstaviti javno Milanoviću kao što je bilo kada je ovaj inzistirao da se blokira ulaz Finske i Švedske u NATO dok se ne promijeni izborni zakon u BiH. Grbinov SDP podržao je ulazak ove dvije skandinavske zemlje u zapadni vojni savez. Ali to i još nekoliko drugih situacija bilo je daleko premalo da se Grbin nametne javnosti i biračima kao osoba koju bi oni mogli percipirati kao vođu oporbe.

Nije to naravno bio lak zadatak. Lako moguće i nemoguće. Pa Milanović je u jednom trenutku, i to s pravom, usporedio sebe i svoje verbalne mogućnosti s revolverašem iz vesterna rekavši da je on »najbrži jezik zapadno od Pecosa«. Teško je pronaći politički prostor na svojoj strani političkog spektra ako ti se u njega gura netko takav kao što je Milanović. Ali Grbin je ipak morao pokušati više. Morao je na bolji način pronaći za sebe prostor na kojem bi se biračima predstavio kao samostalan i neovisan politički igrač. Nije to bio napravio pa je postao i meta napada iz HDZ-a koji je koristio tu situaciju da dodatno naruši njegov ugled kod birača ljevice. Sve je na kraju završilo onom famoznom konferencijom na novinare u koju je ušetao Milanović i gdje ga je Grbin predstavio kao SDP-ovog kandidata za premijera. Na neformalan način to je Milanović i postao. I poveo SDP u četvrti izborni poraz od pet navrata koliko ga je predvodio u izbore. Milanović je kao formalni i neformalni lider SDP-a izgubio parlamentarne izbore 2007., 2015, 2016 i 2024.. Dobio ih je samo 2011. kada je šef HDZ-a bio u zatvoru, a ta stranka par dana prije izlaska na birališta dobila optužnicu kao pravna osoba.

Neki aktualni i bivši predsjednik HDZ-a bili su u sličnoj situaciji samo jednom. Da se bivši aktualnom miješa u posao i mimo njega utječe na stranačke procese. I bivši je bio bez prevelikog ceremonijala izbačen iz stranke. Slučaj Kosor Sanader. Naravno, nije to ista situacija. Sanader nije bio predsjednik Republike. A Milanović nije ni član SDP-a jer mu to priječi Ustav. I ne prijeti mu bilo kakav kazneni progon. Nije korak od zatvora.

Uglavnom, bit će zanimljivo promatrati sada kako će s približavanjem izbora funkcionirati tandem Zoran Milanović – Siniša Hajdaš Dončić. Po političkim se kuloarima svašta priča o tome kako se i na koji način Milanović namjerava angažirati na parlamentarnim izborima koji će se najvjerojatnije održati 2028. godine. I ako uopće hoće, kako će se to reflektirati na SDP i njegovog aktualnog predsjednika. Bilo bi zaista previše da se iznađe neki manevar kojim bi Milanović bio opet SDP-ovi kandidat za premijera. Iako je zabilježio četiri poraza u pet izbora. Ili će se možda angažirati s nekom drugom opcijom. Ili uopće ni na koji način neće sudjelovati.

Ali jedno je sigurno. A to je da će u sljedeće dvije godine opet figurirati kao neformalni šef oporbe. Što stavlja Hajdaš Dončića, kao i njegovog predšasnika Grbina, u jako kompliciranu poziciju. Hajdaš si ne smije dozvoliti da bude medijski pregažen i zanemaren. I da se sve opet svodi na dvoboj Milanović Plenković. Grbin u tome nije uspio. Koji god bio razlog prijepora iz Gradskog vijeća, on je došao prekrasno. I oko nevažne stvari.