Do obilježavanja 26. obljetnice oslobađanja zapadne Slavonije još je nekoliko dana, ali i sada je već jasno da bi i tamo mogao biti šou. Zoran Milanović nagovijestio je jučer da bi mogao zapovijediti vojsci da ne sudjeluje na tom skupu kako bi je zaštitio od politizacije. Nešto slično je napravio i u siječanju kada je naložio časnicima HV-a da napuste obilježavanje akcije Maslenica nakon što su se u protokolu pojavile osobe u majicama HOS-a na kojima je bio ustaški pozdrav »Za dom spremni«.

Međutim, po svemu sudeći Milanović na to nije imao pravo. Naime, po Ustavu i Zakonu, u miru vojsku vode Vlada i ministar obrane. Predsjednik na štih dolazi samo kada se zarati. Da je tome tako, pokazuje i slučaj iz 2015. koji je Milanović sada zaboravio. Tada je on kao premijer odlučio da se održi svečani vojni mimohod u Zagrebu na godišnjicu Oluje. Tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović željela je da se to održi u Kninu i zaprijetila je da će zabraniti HV-u sudjelovanje u mimohodu u Zagrebu. Milanović i njegov ministar obrane Ante Kotromanović objasnili su joj da je ona vrhovni zapovjednik samo u ratu. A da u miru o tome kamo će vojska ići odlučuje Vlada.

Ovaj je slučaj još jednom pokazao da je hrvatski politički sustav prepun nelogičnih rješenja. Ona su posljedica neznanja, namjere, ali i trulih političkih kompomisa. Situacija s vrhovnim zapovjednikom vojske dogodila se zbog ovog zadnjeg. Naime u prvih deset godina hrvatske samostalnosti vrhovni zapovjednik bio je predsjednik Republike. On je po Ustavu napisanom po uzoru na onaj francuske pete republike iz 1958. bio prvi čovjek izvršne vlasti. I Franjo Tuđman je bio taj koji je od 1990. pa do kraja 1999. bio taj koji zapovijeda vojskom. I to i u ratu i u miru. Bilo je to jednostavno, nekomplicirano, svakom jasno rješenje. I dobro da je tako bilo. Jer u to kritično vrijeme za opstanak Hrvatske bilo kakve dvojbe oko toga tko zapovijeda vojskom mogle su biti fatalne.
Potom je došla promjena vlasti 3. siječnja 2000. godine. Oporba se unaprijed bila dogovorila da će se ići u promjene Ustava koje bi, među ostalim, radikalno umanjile ovlasti predsjednika Republike. Naime, u najvećoj mjeri potpuno pogrešno, većina zastranjenja u domaćoj politici tijekom devedesetih pripisivala su se velikim ovlastima šefa države. Konsenzus je bio da se predsjednika Republike pretvori u instituciju koja bi obavljala samo ceremonijalne zadatke. A sve bi se ovlasti izvršne vlasti prebacili na Vladu.

Međutim, na opće iznenađenje na tadašnjim predsjedničkim izborima nije pobijedio Dražen Budiša, kojem je Ivica Račan namijenio funkciju fikusa, već Stjepan Mesić. Na Račana je tada bio napravljen neviđeni pritisak da se ne razvlašćuje »našeg Stipu« kojeg je dio krajnje lijeve političke i medijske scene doživljavao kao najvećeg garanta njima tako bitne detuđmanizacije. Račan im je bio sumnjiv. Na kraju su on i Mesić postigli nekakav kompromis na osnovu kojeg su šefu države ipak ostale neke ovlasti. Premale da bi zaista bio faktor koji vodi zemlju, a opet dovoljno velike da se plete Vladi pod noge.

Jedno od najbizarnijih rješenja Račan-Mesić kompromisa je ono koje se odnosi na zapovijedanje vojskom. Ono je naknadno razrađeno Zakonom o obrani – predsjednik vodi vojsku u ratu, a Vlada u miru. Što je pomalo bizarno, uz to i nepraktično. Bizarno zbog toga što je po Ustavu premijer politički najvažnija osoba u zemlji. On i Vlada donose sve najvažnije odluke koje izravno utječu na to što se događa u zemlji. Ali kada je zemlja u ratnom sukobu, onda najvažniji faktor postaje osoba koja je praktički vegetirala na Pantovčaku. A što se tiče nepraktičnosti, nije teško zamisliti situaciju koja nije ni rat ni mir, takva je bila prva polovina 1991., da Hrvatska ima dva vrhovna zapovjednika. Da se počupaju oko toga tko je od njih dvojice vrhovni. Da dođemo u situaciju kao Katolička crkva u srednjem vijeku kad su znali postojati papa i kontrapapa. Kod nas bi se reklo vrhovnik i kontravrhovnik.