Piše Zlatko Crnčec

Milanović priznao pogrešku, ali nastavlja po starom

Zlatko Crnčec

Armin Durgut/PIXSELL

Armin Durgut/PIXSELL

Zoran Milanović priznao je jučer da je pogriješio kada je 2010. podržao Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH

placeholder


Zoran Milanović priznao je jučer da je pogriješio kada je 2010. podržao Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. U to je doba Milanović bio predsjednik SDP-a Hrvatske, a Komšić kandidat sestrinske stranke SDP BiH. Pa je Milanović bio potegnuo do Sarajeva kako bi dao podršku svom političkom drugu. Međutim, Komšić je i tada više-manje govorio ono što govori sada. A to je nekakva čudna i konfuzna mješavina anacionalnosti i bošnjačkog nacionalizma. Kao i stalnog ritualnog pozivanja na Josipa Broza Tita uz istovremeno gaženje temeljnih postavki na kojima je ovaj pokušavao rješavati nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Iako i na riječima veliki titoist, na djelu je puno bliži Aleksandru Karađorđeviću koji je dekretom ukinuo sve nacije u Jugoslaviji nego čovjeku koji je iz mrtvih digao crnogorsku i makedonsku, a hrvatsku ponovo postavio na noge. I, kad smo već kod toga, postavio temelje za bošnjačku naciju. I gotovo svima njima dao njihove republike.
Sav taj Komšićev miš-maš, zbrda-zdola skupljeni politički hibrid nije tada smetao Milanoviću. Po nekakvoj stranačkoj povezanosti otišao je u Sarajevo, obukao je crvenu jaknu SDP-a BiH i podržao Komšića u njegovoj namjeri da ga Bošnjaci još jednom izaberu da u Predsjedništvu BiH predstavlja Hrvate. Tako da teško stoji njegova tvrdnja da ga je Komšić tada prevario. Nije naravno bilo tada lako Milanoviću govoriti drugačije. Za takva je stajališta sigurno dobio podršku velikog dijela vlastite stranke. U SDP-u su često bili, dijelom su još uvijek, skloni politiku prema BiH svoditi na mehaničko zalaganje za nekakvu apstraktnu građansku BiH. Pa i kada je Komšić 2018. po treći put ušao u Predsjedništvo BiH glasovima Bošnjaka da tamo predstavlja Hrvate, u hrvatskom se SDP-u baš i nisu pretrgli da ukažu na još jednu očiglednu nepravdu. Istina, nisu je podržali, ali je nisu baš ni kritizirali. Samo godinu dana prije parlamentarnih izbora nije si mogao priuštiti prijepor s dobrim dijelom stranke i prijateljskim medijima. Ali to ga naravno ne opravdava.


Sve u svemu, što god govorio 2010., Milanović 2021. ukazuje na srž problema u BiH. Barem na onoj osnovnoj političkoj razini. I dobro je da se pozvao na Harisa Silajdžića koji je svojevremeno upozorio bošnjačke političare da bi svojom politikom mogli definitivno udaljiti Hrvate od BiH. Riječ je o velikoj nepravdi, gotovo političkoj travestiji koja kao da daje za pravo onima koji tvrde da su Bošnjaci odavno odustali od Republike Srpske pa od Federacije BiH grade svoju nacionalnu državu. U kojoj bi Hrvati bili svedeni na status nacionalne manjine.


Međutim, kao i u nizu prijašnjih slučajeva na domaćoj sceni, Milanović čak i kada ima potpuno pravo sve uprska načinom na koji iznosi svoja stajališta. Recimo, službeno Sarajevo ima potpuno pravo gunđati zbog činjenice da ih je Milanović sasvim zaobišao i u radnom posjetu obišao samo krajeve većinski nastanjene Hrvatima. To možda jest normalno ponašanje između dviju zemalja stare demokracije, ali s obzirom na ono što se događalo prije nešto manje od 30 godina, ipak bi trebalo imati razumijevanja za bošnjačku javnost.




Osim toga, bezuvjetnim branjenjem kompletnog Daytona Milanović i Hrvatska mogli bi upasti u prilično upitno društvo. Naime, na takvom su stajalištu još samo Banja Luka, Beograd i Moskva. Tim više što bošnjački vrh ima pravo kada govori o tome da Dayton i na njemu bazirani članci BiH Ustava zaista ne jamče da za hrvatskog člana tamošnjeg Predsjedništva mogu glasovati samo Hrvati.


Povjerenju između Hrvatske i bošnjačke politike u BiH sigurno nije pridonio ni bizaran posjet Hrvatskoj Milorada Dodika. Njega Milanović nije pozvao kao člana Predsjedništva BiH nego gotovo kao plemenskog poglavicu. To što je nešto kasnije pozvao i predstavnike druga dva plemena nije previše ublažilo posljedice Dodikova posjeta. Dakle opet svjedočimo staroj priči. Milanović je u pravu, ali sve uništava načinom na koji postupa. Mada, veliki je napredak već i to što je jučer praktički priznao da i on može pogriješiti.