Vi se ovdje bavite važnim stvarima, poručio je predsjednik Zoran Milanović svojim kolegama u Gruziji, koju je posjetio uz istovremenu snažnu kritiku europskim institucijama. Već neko vrijeme predsjednik Hrvatske vodi snažnu euroskeptičnu politiku – odnosno, takvom bi se mogla nazivati da Hrvatska već nije u članstvu EU-a 13 godina. Ovako je to, zapravo, antieuropska politika, što je doista začudno ako se zna kakve je koristi Hrvatska imala u svom razvoju u ovih 13 godina baš zbog članstva u EU-u.

Nakon Mađarske i Slovačke, predsjednik je odlučio posjetiti baš Gruziju, koja formalno jest parlamentarna republika s višestranačkim sustavom, ali posljednjih godina sve češće se opisuje kao hibridni režim (između demokracije i autoritarnog modela), kao država s problemima vladavine prava i političke polarizacije, zemlja u kojoj je vladajuća stranka pod oštrim kritikama zbog pritisaka na medije, utjecaja na pravosuđe, zakona o »stranim agentima« uspoređivanog s ruskim modelom, a istovremeno pod trajnim pritiskom Rusije s obzirom na okupirane regije Abhazije i Južne Osetije. Gruzija, dakle, nije diktatura, ali međunarodne organizacije kao što je Freedom House svrstavaju je u »djelomično slobodne« države.

Zašto predsjednik Milanović bira takve svoje vanjskopolitičke »izlete«, da li zato što, kako iz Vlade tvrde, i ne dobiva drugačije pozive, ili možda zato jer vidi šest koraka unaprijed i vidi ono što mi obični promatrači zasad ne vidimo, teško je reći. No u svakom slučaju, da stvari odu radikalno nagore, da Amerika napusti NATO, a EU se raspadne, bi li nam i dalje baš Gruzija trebala biti neki važniji partner? To je pitanje koje je otvoreno. Posjet hrvatskog predsjednika Gruziji može imati nekoliko značenja – u prvom redu, Hrvatska kao članica EU-a i NATO-a može time pokazati podršku teritorijalnom integritetu Gruzije, naaglasiti važnost stabilnosti na Kavkazu i, naravno, jačati bilateralne odnose.

S druge strane, sigurno je upitno zagovarati slabljenje europske solidarnosti pred Rusijom, jer Gruzija je pod snažnim ruskim utjecajem i trenutačno se udaljava od europskog puta, a Milanović je jasno i glasno relativizirao te kritike EU-a umjesto da ih snažno podrži. Kritiziranje EU birokracije može se protumačiti kao slab signal podrške zajedničkoj vanjskoj politici, i pitanje što Milanović time postiže za poziciju Hrvatske.

Nasuprot tome, predsjednik Milanović cijelo ovo vrijeme odbija posjetiti Ukrajinu – premijer Andrej Plenković javno je rekao da bi posjet Ukrajini bio očekivan ako se želi podržati prozapadnu politiku, dok ovakve poteze ne uspijeva razumijeti. Sve to dovodi do zaključka da je Milanovićev stil vanjske politike »neortodoksan« i ponekad izravno u sukobu s glavnim pravcem vanjske politike EU-a i NATO-a, što sigurno mnogi smatraju negativnim potezom, posebno u kontekstu podrške Ukrajini i sankcija protiv Moskve.

Ako netko smatra da bi Hrvatska trebala snažnije podržavati jedinstvenu europsku i atlantsku liniju, ovaj posjet može se smatrati duboko pogrešnim. S druge strane, Milanović bi mogao argumentirati da je cilj bio izgradnja bilateralnih odnosa izvan »zajedničkih okvira« EU-a, no to je svakako kontroverzno u diplomatskom smislu.

Ako nije vizionar koji može anticipirati potpunu promjenu geopolitičkog modela koji danas postoji na mapi svijeta, onda je predsjednik Milanović pogriješio u smjeru svog kretanja, umjesto da ode toliko istočno, trebao je skrenuti k Ukrajini, bliže Europi, gdje je štite granice svijeta kakvog danas poznajemo. No, on to uporno odbija, čak iako i predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš-Dončić napominje kako će osobno sigurno posjetiti Ukrajinu i dati im podršku, jednako kako to čine i svi drugi europski lideri (možda uz izuzetak Mađarske). I na ovome su se, dakle, Milanović i Hajdaš-Dončić udaljili, kao i na nizu drugih stvari.

Gotovo otpočetka njegova prvog mandata na Pantovčaku, javnost si u Hrvatskoj postavlja pitanje kakvu to vanjsku politiku vodi predsjednik Milanović, a to je naročito sporno od početka rata u Ukrajini. Sada se vidi da je osamljen u tom svom smjeru i odgovor na pitanje kojeg to »važnog posla« za Hvatsku ima u Gruziji, malo je kome jasan.