Predsjednik Republike koristi svaku priliku da opali po Mariju Banožiću. Pa je jučer opet izvrijeđao ministra obrane, a potom su jako loše prošli ne samo cijeli HDZ, nego i Sjedinjene Države, Velika Britanija i bošnjački političari u BiH. Milanović je velikim dijelom u pravu kada govori o situaciji u Ukrajini i političkim natezanjima u BiH. Ali problem nastaje zbog načina na koji govori. Kao i zbog činjenice da o nekim stvarima uopće govori javno.

Recimo, njegove objekcije o uzroku ukrajinske krize nisu daleko od istine. Nije jasno zbog čega zapad, posebno Sjedinjene Države i Velika Britanija, ponekad siluju svoju politiku prema Rusiji. Naprosto, svima je jasno da Moskva iz stotinu razloga nikada, pa ni po cijenu rata, neće pristati da Ukrajina postane članica NATO saveza. Isto vrijedi i za Gruziju. I da se Ukrajina tu našla kao, kako se to nekada govorilo, moneta za potkusurivanje. Naravno da to ne znači da Rusija može s Ukrajinom raditi što ju je volja, kao što je to bio slučaj u prošlosti.

U svakom slučaju, ono što Milanović govori zadnjih nekoliko dana ima smisla. Ali je veliko pitanje zbog čega to uopće govori javno. Čemu sve to? Hrvatska nema apsolutno nikakvog interesa u Ukrajini. Posebno u situaciji kada je isključen bilo kakav angažman pripadnika HV-a u mogućem sukobu. To što govori Milanović spada u razgovor nakon trećeg gemišta kod Žnidaršića, a ne u javne istupe predsjednika jedne u svjetskim razmjerima potpuno beznačajne zemlje. Koja zbog njih neće imati bilo kakve koristi, a mogla bi imati probleme. A dužnosnici Foreign Officea mora da umiru od smijeha kada danas čitaju izvješće svog veleposlanstva u Zagrebu o tome kako Milanović gadi i secira njihovu vanjsku politiku.

Milanović javno govori i o situaciji u BiH. Što je dobro, tu Hrvatska ima izravan interes, ali opet nije jasno zbog čega koristi način na koji to radi. Recimo, jučer je pogodio u sridu kada je usporedio politiku Beograda u drugoj polovini osamdesetih u Jugoslaviji s onom koju danas promiče bošnjačka elita u BiH. Naprosto, najbrojniji narod prodaje ostalima priču o nekakvoj građanskoj državi, a sve kako bi uspostavio unitarnu državu pod svojom dominacijom. To je svakome jasno.

Ali zbog čega mora pritom vrijeđati BiH, a ponekad i Bošnjake? Zašto mora posprdno govoriti za nekog, tko je po njemu loše odjeven, da izgleda kao da ide »na teferič na Ilidžu«. Ili se zanese sa svojim metaforama. Pa umjesto da poruči BiH da mora prvo riješiti nacionalno pitanje, pa tek onda graditi nekakvu građansku državu, ma što to bilo, on mora reći »prvo sapun onda parfem«. I time, iako je svakom jasno da tu nema nikakvog šovinizma, na zakucavanje nabacuje unitaristima u Sarajevu da gade i njega, a s njim onda i Hrvatsku. Ili zašto kad spominje Bakira Izetbegovića tu uvijek mora biti barem neka poluuvreda, a kada spominje Milorada Dodika barem neka polupohvala. Jasno je da u političkoj igri Hrvati u BiH mogu koristiti i činjenicu da ni tamošnji Srbi ne žele unitarnu BiH. Ali ne mora to Milanović svaki dan objavljivati »urbi et orbi«. Time samo otežava poziciju Hrvata, mada i njihovo vodstvo radije ide u Banju Luku nego u Sarajevo. Igra s Dodikom je igra s vragom i Milanović bi tu morao biti puno pažljiviji. Naravno da je važna stvar osigurati ravnopravnost Hrvata u BiH. Ali najmanje je podjednako važno pod svaku cijenu spriječiti Srbiju da i formalno prijeđe Drinu. Što ako se Bakir i Dodik sami dogovore na račun i iza leđa Hrvata, uz amen međunarodne zajednice? Pa se dogodi nešto slično kao 1995., kada je zapad prvo u Daytonu podijelio BiH, a onda za to u Haagu osudio Hrvatsku.

Ako Milanović ne stane na kočnicu i prestane govoriti što mu tog trenutka padne na pamet, mogla bi ga stići ultimativna kazna. Možda neki strani medij izvan Ukrajine i Rusije ipak obrati pažnju na ono što on govori. Ne zanimaju njegove izjave samo ljude u Kijevu i Moskvi, kao što to on misli, pa može ispasti da one osvanu i u nekom mediju na engleskom. I tu se može dogoditi paradoks da Banožić, čije javne istupe Milanović prezrivo gleda svisoka, preveden na engleski u tamošnjoj javnosti ispadne razborit i racionalan političar, a šef države krajnje neozbiljna osoba.