Samo da pojasnim neke stvari u vezi s konstituirajućom sjednicom našeg Sabora: razlog da ne dođem na sjednicu nalazi se isključivo u domeni mojeg shvaćanja uloge i položaja Hrvatskog sabora – položaja neovisnosti o Predsjedniku. To je sve i to je, ujedno, i afirmativno i dobronamjerno prema Saboru. A ovo je tek početak. Bit će još promjena.

Na kraju, veeelika pusa svim hejterima. Najveća pusa lažnim analitičarima, redom osobno ugrađenim u sitne poslovne aranžmane s vlašću. Oni me vjerno prate već desetljeće i pol. Da parafraziram N. Buharina: na pobjedničkoj zastavi koju vijorim kap je i njihovog znoja.

Ovo je tekst kojim je predsjednik Republike Zoran Milanović na društvenim mrežama pojasnio zašto ne dolazi na konstituirajuću sjednicu Hrvatskog sabora u srijedu. Ta njegova odluka opet je izazvala opću sablazan jer je nakon neuobičajene inauguracije, (ne)izlaska na parlamentarne izbore, i pomalo čudne ceremonije uručivanja potpisa za sastav nove Vlade, pri čemu taj predsjednikov »amen« nije predan mandataru Andreju Plenkoviću pred kamerama nego nasamo, »jer mandatar nije neki đak da mu predaje diplomu«, javnost već doživjela nekoliko sablazni u njegovoj režiji.

Je li to zapravo sablažnjava javnost ili je samo zabavlja, sudit će se na nekim novim izborima, no činjenica je da Milanović gotovo nakon svake svoje izjave, ili čina, mora dodatno pojašnjavati što je htio reći.

Ako nije sablazan, barem je prilično nerazumijevanje njegovih postupaka od strane javnosti, pa se onda uvijek drugi dan pojavljuju follow up objašnjenja, ili se pak javljaju neformalni glasnogovornici poput Ivana Račana, koji je jučer tumačio 11. tezu o Milanoviću, rekavši: »U tome mogu vidjeti poruku izvršnoj vlasti, vladi i tom Saboru; izvolite mijenjati zakon, izvolite mijenjati politički sustav, izvolite mijenjati izborni zakon, dajte da dobijemo u ovoj zemlji Sabor koji će građani poštovati«, dodao je Račan koji »u tome ne vidi nikakav problem«.

Stoga se na ovu pojavu, u kojoj šef države ne poštuje uobičajeni protokol države, može reagirati samo upitnicima: možda je to doista poruka Plenkoviću i njegovom HDZ-u, koji su ga potpuno ignorirali u njegovoj inicijativi da se aktivira članak 17. Ustava, da se proglase izvanredne okolnosti zbog korone, da se sve odluke o Stožeru ubuduće donose u Saboru dvotrećinskom većinom, a ukoliko to ne bude moguće, da ih donosi (gle slučajnosti) baš predsjednik Republike, u supotpisu s premijerom?

Možda je to poruka onim antigrađanskim zastupnicima ekstremno desne retorike poput Zlatka Hasanbegovića ili Hrvoja Zekanovića, koje Milanović ni na kraj pameti nije imao pozvati na svoju inauguraciju, pa onda neće sigurno niti on sada otići na njihovu? Možda čovjek doista samo ne voli protokol i ceremonije, ni manje ni više od toga? A možda se samo boji karijesa, pardon koronavirusa, pa se jednostavno ne želi družiti sa 150 zastupnika i još hordom novinara?

Odgovor na sva ova pitanja nažalost ne mogu dati novinari ni mediji, nego isključivo on sam, a ne daje ga. Umjesto nekog konkretnijeg političkog odgovora na sve te dileme, od Milanovića smo dobili samo »veeeeliku pusu hejterima«. Pritom se predsjednik ničim izazvan stavlja u poziciju u kojoj je svaki njegov kritičar jednostavno – budala.

Otvara neki nepotreban front s »lažnim analitičarima« i piarovcima, polemizirajući praktički sa cijelom javnošću koja se u najmanju ruku čudi čemu to »rodoljubno zanovijetanje« oko protokola, za koji je tu istu javnost sigurno još manje briga nego njega. Nije bila javnost zabrinutija niti oko toga hoće li predsjednik države izaći na parlamentarne izbore. Mistično otajstvo njegova (ne)glasanja na kraju je ostalo u sferi kladionice uz pivo na dan izbora, i ništa više od toga.

Problem je samo što vuče poteze koji su građanima uglavnom potpuno nerazumljivi. Pritom, predsjednik Milanović naprosto pokazuje određenu »političku indolenciju«, neki začudan oblik nezanimanja za uobičajene državne stvari, no ipak uvijek uz snažnu potrebu da bude Kopernik heliocentričnog sustava, u kojem od njega i iz njega proizlaze jedine po njemu relevantne političke teme u državi.

Neki cinik mogao bi zaključiti, parafrazirajući ga, možda je Buharin bio zanimljiv, ali ne vodi li sve ovo više ka Bakunjinu?!