Rijetko koja tema može izazvati toliko polemika kao lustracija. Ideološki rovovi učvršćeni su armiranim betonom i ne dopuštaju uzmaka ni za pedalj, a osobno sam, baš kao i cjelokupno hrvatsko društvo, duboko podijeljen o toj temi.

S jedne strane, pitam se kome koristi uvijek novo vraćanje na Drugi svjetski rat, ustaše i partizane, kome odgovara uvijek nanovo raspirivati stare ideološke podjele? Čemu javnost trovati degutantnim slikama jedva dišućih staraca u lisicama, privedenih da u smiraj života odgovaraju za zločine počinjene prije više od 70 godina? Prvi hrvatski predsjednik bio je žestoki zagovaratelj nacionalne pomirbe, bio je provoditelj zakopavanja ratnih sjekira unutar hrvatskog društva i umjesto lustracije, Hrvatima je ponudio priliku za prakticiranje najdublje kršćanske vrednote, a to je sposobnost opraštanja. Uzajamni oprost kao jedan od osnovnih preduvjeta za stvaranje hrvatske države nakon Tuđmanove smrti postao je podjednako važan i za njen razvoj, ali podjele su se prestankom ugroze izvana vratile na dnevni red i ne prestaju biti top temom, a tako je i s lustracijom.

Društveni konsenzus

Fašistički su zločini poznati, stratišta obilježena, a postoji i društveni konsenzus o njima. Nitko zdrave pameti ne može pravdati tu zločinačku ideologiju koja je hrvatski narod toliko koštala! O komunističkim zločinima tek sramežljivo u javnost isplivavaju jeziva saznanja o stvarnom broju žrtava i modelima egzekucija.

No, nije li zločin uvijek zločin i ne trebaju li krivci, posebice za ratne zločine, odgovarati za svoja zlodjela pa makar se to dogodilo s velikom vremenskom distancom i unatoč tome što su počinitelji pripadali pobjedničkoj strani? Pokušajmo se staviti u poziciju onih kojima su njihovi najmiliji ubijeni bez prava na obranu, bez suda, metkom u potiljak i bačeni u jame bez oznaka. Čak i ako je jedan dio blajburških žrtava nesumnjivo činio teške ratne zločine, nisu li ipak zaslužili pošteno suđenje, a da ne govorimo o svim onim civilima ili o 515 katoličkih svećenika, redovnika i redovnica zatučenih od antifašista na najsvirepije načine. Začuđuje me činjenica da se lustraciji protive najviše oni koji su se snažno zalagali za procesuiranje svih ratnih zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Koristan je njihov doprinos naporima da se s obrambenog i pravednog Domovinskog rata skine i najmanja mrvica ljage, ali ukoliko po pitanju lustracije misle drugačije, nisu li to licemjerni kriteriji dvostrukih mjerila?

Prije svega – oprost

Da bi naše društvo krenulo naprijed, ne trebaju nam iscrpljujući sudski procesi čiji kraj većina optuženih ne bi ni dočekala, a ne trebaju ni zabrane javnog djelovanja za one koji su u bivšem sistemu obnašali nekakve funkcije. Da bi gnojna rana podjela iz Drugog svjetskog rata napokon zacijelila, moramo je najprije isprati istinom, ne zataškavati fabriciranim izvještajima OZNA-e. Ma koliko bolna bila, s istinom se moramo suočiti, a pošteni i odgovorni rad povjesničara treba biti polazišna točka za naše suočavanje s prošlošću i povijesni udžbenici moraju tu prošlost prikazati realno. Predstavnici počinitelja zločina moraju se ispričati, moraju zatražiti oprost i to će biti dovoljno! Bez suđenja i zabrana, samo istina, traženje oprosta i naposljetku opraštanje! Poput primjera svetog Ivana Pavla II koji se ispričao za sve zločine počinjene u ime vjere ili pape Benedikta XVI koji se skrušeno i iskreno pokajao zbog svih gnusnih seksualnih zločina učinjenih od svećenika. Baš tako bi se i predstavnik antifašista trebao ispričati za sve zločine koji su u ime naroda počinili antifašisti na ovim prostorima. Tek onda kad zlo bude označeno pravim imenom, a kćeri i sinovi, unuke i unuci nekad suprotstavljenih vojski i ideologija prihvate uzajamne isprike, hrvatsko društvo će napokon moći iskočiti iz rovova Drugog svjetskog rata i uskočiti u filmske ratove zvijezda i s apsolviranim znanjem povijesti krenuti u usvajanje novih znanja iz informatike, digitalizacije i robotike!

eSport i robotika