Sasvim čudne stvari zbivaju se u svjetskom, globaliziranom kapitalizmu. U redu, otkako je Standard&Poor’s smanjio kreditni rejting Sjedinjenim Američkim Državama, zanemarimo sumnjive okolnosti pod kojima je to učinio, znamo da kapitalizam treperi, a čini se sve da se izbjegne oluja. No, u posljednjih desetak dana svjedočili smo nekim bizarnim zbivanjima u svjetskom kapitalizmu, među onima koje inače svrstavamo pod egidu „bogati i sretni“.

U Španjolskoj je odgođeno prvo kolo nogometnog prvenstva zbog štrajka igrača. Organizator štrajka je sindikat igrača. Neki klubovi prve španjolske lige i mnogi klubovi druge španjolske lige mjesecima nisu isplatili plaće, odnosno ugovorne obveze igračima. Sasvim dovoljan razlog za štrajk. Riječ je o, kako se navodi, 200 igrača kojima klubovi duguju oko 50 milijuna eura.  U prosjeku je, dakle, riječ o 250.000 eura po igraču. Tih četvrt milijuna eura golema je svota za svakog radnika u Španjolskoj, teško će se on solidarizirati s nekim tko ima tolika primanja da mu se može toliko dugovati, ali radi se o principu. Plaća, ma kolika god bila, ugovorena je takva kakva jest, prevelika ili premalena, ekonomski nerealna ili sasvim opravdana, ali je ugovorena i mora biti isplaćena, a nije i to mjesecima. Sasvim dovoljan razlog za štrajk u kojemu sudjeluju i oni koji zarađuju deset i više milijuna eura po sezoni, prema kojima su oni kojima se duguje sitnež,  i kojima klubovi njihova beriva redovno isplaćuju.

Mnogi nogometni klubovi, ne samo u Španjolskoj, primjer su neekonomskog poslovanja. Rade gubitke kao sumanuti, a nadaju se da će te gubitke pokriti njihov vlasnik, po mogućnosti kakav internacionalnog prestiža željan ruski ili talijanski milijarder ili su, pak, afilijacija kakvog sportskog društva iz Madrida pa znaju da će im svi dugovi kad-tad biti oprošteni.

Kad takav način poslovanja pukne, iako bi nam se moglo dogoditi da skupljamo humanitarnu pomoć za Real ili Barcelonu.  Činjenica jest i da ako se nekome s plaćom kasni nekoliko mjeseci, a prije toga je uredno primao više desetaka tisuća eura mjesečno, taj ne bi trebao brinuti o tome hoće li imati što za jesti. Ali, a to je jedino važno, plaću mora dobiti. I baš zato što plaću nije dobio važno je što se s njim solidarizirao i njegov kolega koji plaću, i 40 puta veću, uredno dobiva.

Koji dan prije nego što su španjolski nogometaši stupili u štrajk oglasio se jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Warren Buffet. Od Kongresa Sjedinjenih Američkih Država zatražio je da se najbogatije Amerikance, dakle njega, oporezuje višim stopama jer je to pravedno. Naveo je da je on lani platio 6.938.744 dolara poreza što je 17,4 posto njegovih prihoda. Zaključio je da nije pravedno da on plaća toliki postotak, a dvadesetak zaposlenih u njegovom uredu, a svi zarađuju mnogo manje od njega, plaćaju porez po stopi od 33 do 41 posto godišnje. Samo nekoliko dana kasnije neki od najbogatijih ljudi Francuske ponudili su državi da plaćaju veći porez. Njihov motiv, doduše, nije bilo nepravedno porezno opterećenje, nego pokušaj davanja doprinosa smanjenju državnog duga. Malo to podsjeća na scenu iz Šijanovog filma „Ko to tamo peva“ kad deda, netom što mu je rečeno da je sirotinja, traži da plati pet karata, a ne jednu, jer ima on para. I Buffet i francuski milijarderi pokazali su da imaju barem mrvicu socijalne odgovornosti i da žele na neki način, koji ničime ne bi ugrozio njihov životni standard, doprinijeti tome da ne padne životni standard onih koji materijalno nisu ni izbliza toliko sretni kao oni. Molba francuskih milijardera po svoj će prilici biti uslišana, a Buffetov prijedlog Obama bi možda i prihvatio, ali će ga, vrlo vjerojatno, blokirati republikanci u Kongresu.

Ne ne treba taj napadaj milijarderske solidarnosti tumačiti pretjeranom društvenom odgovornošću. Tek valja konstatirati da su i neki od onih koji u kapitalizmu najviše profitiraju spremni doprinijeti stabilizaciji kapitalizma, nikako ne njegovoj propasti. A domaći milijarderi vjerojatno još nemaju dovoljno milijardi da bi počeli razmišljati na taj način. Pa tko preživi, imao milijarde ili sitniš, pričat će.