Svi smo vodili i pamtili Draženove statistike, svi smo čekali njegovo dodavanje ispod noge ili iza leđa, svi smo pamtili njegovih sedam uzastopnih trica „Limogesu“. A svi smo imali i svog najdražeg igrača, a gotovo nikome to nije bio Dražen. Naprosto, božanstvo je bilo izvan konkurencije
Sjećam se toga kao da je jučer bilo. U utorak rano ujutro zazvonio je telefon (fiksni, nije tada bilo mobitela). Glas s druge strane samo je kazao „poginuo je Dražen“. Nije trebalo govoriti koji Dražen. Svi smo znali da je Dražen samo jedan. Muk, tišina, nevjerica. Sigurno je greška. Odlazak u kuhinju, pali se dotrajali Aiwa radiokasetofon, potenciometar uvijek namješten na Radio Cibonu.
Utorak je, osmi lipnja 1993. godine. Iz zvučnika dopire ozbiljna, pogrebna glazba, 5. simfonija Gustava Mahlera ili tako nešto. „Ne, ne! Nije moguće! Izgleda da je ipak istina! To ne može biti!“, misli se roje glavom, a oko bi da suspregne suzu za čovjeka kojeg nikad nisam upoznao.
Istina je. Dan ranije, poginuo je Dražen na Autobahnu, negdje u Njemačkoj, vraćajući se s kvalifikacijskog turnira za Europsko prvenstvo koje se odigralo baš u toj zlokobnoj Njemačkoj. Život ide dalje, treba otići na fakultet, na predavanje košarkaškog zaljubljenika, i ako me pamćenje ne vara svojedobnog trenera KK „Maksimir“, Žarka Puhovskog. Na Fakultetu, nevjerica, šok. Fućkaš i Aristotela i Platona, i Lockea i Kanta. Poginuo je Dražen. Tišina.
A sve je počelo tako lijepo, nevjerojatno. Čudesno je bilo biti klinac u Zagrebu i odrastati uz Dražena.
Mi, ekipa zaljubljena u košarku (a tko tada nije bio zaljubljen u košarku?) primijetili smo ga još kao klinca kad smo bili klinci za njega. „Šibenku“ je dva puta odveo do finala tada čudesno moćnog Kupa Radivoja Koraća, osvojio oduzeto mu prvenstvo Jugoslavije 1983. Sjećam se, još je bio „mali s Baldekina“, kad nam je u obiteljski posjet došao rođak iz Sarajeva, s Marijindvora.
– Bit će Dražen veći od svih, autoritativno je zaključio.
– Veći i od Kinđe, pokušao je biti provokativan klinac.
– Veći, puno veći, kazao je smireno rođak.
Onda je Miha Nakić u kasno proljeće 1984. godine, kad je Dražen bio u vojsci, zabio onaj nezaboravni horog tri sekunde prije kraja, a ništa sekundi prije kraja je onaj Karadžićev šut preko centra ostao na obraču i „Cibona“ je osvojila drugi naslov prvaka.
„Mali s Baldekina“ je možda baš zato, da bi igrao u Kupu prvaka, došao u Zagreb. Tokom ljeta je osvojio broncu u Los Angelesu, a najesen je u prvoj utakmici finalne grupe Kupa prvaka zajedno s ekipom ugostio moćni Real Madrid. Nije napunio ni 20. godina, a zabio im je 44.
Mi, ekipa iz osnovne, svi smo zavidjeli Gogi Vidoviću iz 8d. Njegov je otac bio jedan od liječnika „Cibone“, pa je Gogo imao ulaznice. Upijali smo svaku njegovu rečenicu kad nam je prepričavao kako je to bilo.
Trener Reala, Manuel „Lolo“ Sainz, govorio je da je to slučajnost, da „Cibona“ više neće pobijediti Reala. Pola godine kasnije, u Ateni, „Cibona“ je treći put u istoj sezoni pobijedila „Real“.
Dražena nije išlo, u finalu je zabio „samo“ 36. Nije zabio ni jednu tricu, iz igre je gađao 27 puta, pogodio samo 11, ali je zabio svih 14 slobodnih bacanja. Tukli su ga, nije se dao. Onaj Miha Nakić s početka pasusa više je vremena proveo u zraku nego na parketu. Imao je 21 skok, njegov rival iz „Reala“ Robinson zastao je na 18.
Vrijeme se mjerilo na ono prije, i ono za vrijeme Dražena. Na utakmice su išlo tri sata prije početka. Valjalo je zauzeti mjesto, valjalo je ponijeti karte ne bi li se prekratilo vrijeme do početka utakmice, valjalo je izbjeći milicajce koji su, ne bi li spriječili društveno neprihvatljivo kockanje, oduzimali „karte mađarice“.
Bilo je to nezaboravno srednjoškolsko odrastanje uz Dražena. Nezaboravan i nikad preboljen je bio i poraz od „Zadra“ koji je „Cibonu“ koštao naslova prvaka države i trećeg uzastopnog naslova prvaka Europe. Nezaboravno je i to što je „Cibona“ u to četiri njegove godine u 88 ligaških utakmica zabilježila 79 pobjeda (u prve tri sezone 62 pobjede i samo četiri poraza). Nezaboravno je bilo i to što se klubovima kao što su „Partizan“ ili „Scavolini“ zabijalo 70 i više koševa u prvom poluvremenu.
Svi smo vodili i pamtili Draženove statistike, svi smo čekali njegovo dodavanje ispod noge ili iza leđa, svi smo pamtili njegovih sedam uzastopnih trica „Limogesu“. A svi smo imali i svog najdražeg igrača, a gotovo nikome to nije bio Dražen. Naprosto, božanstvo je bilo izvan konkurencije.
Meni i mojoj obitelji najdraži je bio Zoran Čutura, kojemu smo obiteljski prigodno prezime promijenili u „Bočica“. Voljeli smo njegovu pouzdanost, obožavali njegove haklerske sposobnosti zbog kojih je zabijao koševe iz potpuno nemogućih pozicija i organizirali obiteljske kladionice kad bi poveo kontru. Nikad nije bilo jasno što će učiniti prije – korake ili faul u napadu.
A onda su stasali i neki drugi dečki, došli su Kukoč i Rađa, ekipa se pomalo rasula. Dražen je otišao u „Real“ ne bi li odigrao nezaboravno finale Kupa kupova protiv „Snaidera“ i Oscara Schmidta. Dva velika strijelca nadmetala su se cijelu utakmicu, ni to im nije bilo dovoljno, trebali su im produžetci. Na kraju je titulu uzeo „Real“, Dražen je zabio 63, Schmidt se zaustavio na 49.
Jugoslavija je nakon nekoliko godina pauze ponovo postala košarkaška velesila. Superiorno je čudesna generacija osvojila naslov kontinentalnog prvaka u Zagrebu 1989. Samo čudo i milosrdni Duda Ivković omogućili su Grcima da u finalu ne izgube s 50 razlike, a Dražen je sve to predvodio.
Otišao je preko velike bare, u Portland. Vijesti su bile rijetke, nije tada bilo interneta, satelita i kablovskih televizija. Ustajalo se rano da bi se na radiju čule vijesti o Draženu. Sve je bilo krajnje zabrinjavajuće. Sjedio je na klupi. To što je igrao Clyde Drexler, to nam je još nekako išlo u glavu, ali oni Kerseyi, Porteri, da oni budu ispred Dražena!? Nema šanse. Zakratko se vratio u europsku košarku, osvojio svjetsko zlato u Argentini i konačno promijenio klub. Otišao je u minorne „Netse“ i od njih napravio solidan klub. I dalje smo ustajali rano, slušali vijesti iz NBA.
- Jesi čuo? Dražen je zabio 44 „Rocketsima“?
- Eh, baš mi ti trebaš da mi to kažeš. Čuo sam, kako ne bih čuo.
Tako se razgovaralo o Draženu, još emotivnije raspravljalo kad nije izabran za All Stars 1993. godine. U međuvremenu je ekipa poodrasla, država se raspala, Dražen je s prijateljem Stojkom prosvjedovao zbog agresije na Hrvatsku pred UN-om u New Yorku i poveo reprezentaciju do srebra u Barceloni. U finalu protiv jedinog Dream Tema, poveli su naši 25-23.
Onda je otišao u Wroclaw, na kvalifikacijski turnir za Europsko prvenstvo. Zadnje je koševe zabio u finalu protiv Slovenije. „Janezi“ su pobijedili, ali nema veze, i mi smo izborili Euro. Zadnje je zabio iz slobodnih bacanja.One 1983. u finalu protiv „Bosne“ je isto zadnje, za oduzetu pobjedu i naslov, zabio iz slobodnih bacanja.
A onda je zazvonio telefon. Nekoliko dana kasnije, u dvorani koja nosi njegovo ime i koje ne bi bilo da njega nije bilo (uz sve menadžerske sposobnosti Mirka Novosela) njegova mu je dvorana po posljednji put pljeskala – na komemoraciji. Pljesak je trajao koliko i košarkaško poluvrijeme – 20 minuta. Nikad u Zagrebu dužeg i tužnijeg pljeska.
Prošlo je 18 godina. Oni koji su se tada rodili, sada su punoljetni. Tada je Dražen igrao u ovećem poljskom ćumezu, danas je to jedan od najpropulzivnijih europskih gradova. Onda smo bili velesila muške košarke, danas smo sila ženske atletike. Promijenilo se mnogo toga.
Neki su uz Dražena odrasli, a bez njega zašli u srednje godine. Kako bi rekla šibenska klapa 1993. godine Draženu u počast – život leti kapetane.
